tein

Socijalna antropologija Bosne i Hercegovine 1: Esej o bosanskim Srbima

tein | 22 Januar, 2009 07:47

Istorijska nauka poznaje prisustvo Srba u Bosni od VI-VII vijeka, vremena doseljavanja Slovena na jugoistok Evrope. Zajedno sa ostalim pripadnicima slovenskog stanovništva, Srbi (bijeli) su u ta dva vijeka "preplavili" centralni predio evropskog jugoistoka. Srbe u Bosni pisani izvori prepoznaju još početkom IX vijeka (franački izvori o ustanku Ljudevita Posavskog). To stanovništvo, kako oni kazuju, bilo je pretežno naseljeno u Dalmaciji (danas: Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora i Srbija). Kao i svi ostali pripadnici srpskog plemena i oni u Bosni bili su nekršteni, odnosno upražnjavali su obožavanje stare religije i kultova iz pradomovine (Pokarpatje, a prije možda i Kavkaz). U čuvenom spisu iz 951. god. (De administrando Imperio) vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita, govori se i o Srbima u Bosni, provinciji koja je sastavni dio Srbije. Etnička granica između Srba i Hrvata, dva najveća južnoslovenska plemena, po ovom piscu bila je rijeka Cetina, koja se kod današnjeg Omiša ulijeva u Jadransko more. Ko iole poznaje domaći zemljopis uočiće, istina samo na prvi pogled, da je prema ovim podacima cijela Bosna bila etnički srpska. Naravno, ako se izuzme onaj južni krak oko Livna prema jugu, bosanskom ćošetu u kojem isti pisac identifikuje Hrvate. Manja plemena (Zahumljani, Travunjani i ini), koja takođe pominju izvori, kulturno dosta slična Srbima, vrlo brzo su srbizovana. Bosanski Srbi, najvjerovatnije, primali su hrišćanstvo u početku jednako sa Zapada, kao i sa Istoka. Zapadnog obreda srpskog etničkog opredjeljenja bili su bosanski Srbi nastanjeni u srednjoj i zapadnoj Bosni. Podanici bosanskog bana Matije Ninoslava (1232-1250), u povelji pisanoj 1249. god. Dubrovčanima nazivaju se Srblini. Kada se 1377. god. u manastiru Mileševi Tvrtko I Kotromanić (rođen 1338 god, ban od 1353, kralj od 1377. do 1391. god.) krunisao za kralja titulisao se kao kralj Srba, Bosne, Primorja i Zapadnih strana. Srbi u istočnom dijelu Bosne, kao i u Hercegovini još od vremena Svetog Save tj. obrazovanja Dabrobosanske mitropolije početkom XIII vijeka, pripadali su pravoslavnoj crkvi. Veliki dio Srba, naročito onaj dio koncentrisan u srednjoj Bosni pripadali su bogumilskoj jeretičkoj crkvi. Najveći broj jeretika poticao je iz Srbije, nakon njihovog protjerivanja od strane Stefana Nemanje. Tako su sve do dolaska novih osmanskih vlasti bosanski Srbi bili vjernici tri religije: katoličke (u Srednjoj i Zapadnoj Bosni), bogumilske (u Srednjoj Bosni) i pravoslavne (u Istočnoj Bosni i Hercegovini). Posljednje, izvori sa zapada (Vatikanski arhiv) nazivali su šizmaticima (otpadnici).

Najezdom Turaka etnička slika Bosne se izmjenila. Uz to, vjeruje se da se izmjenilo i vjersko opredjeljenje velikog broja Srba, dok se jedan dio prelaskom na muslimansku vjeru denacionalizovao. Benedikt Kuripešić, zapadni putopisac koji je 1530. god. projezdio Bosnom i ostavio interesantna zapažanja o njoj, vidio je Srbe u zapadnoj Bosni u koju su, kako on kaže, došli nedavno iz Braničeva i Beograda. Šizmatici (pravoslavni) imali su prilično nepismene sveštenike, koji nisu znali da čitaju knjigu (Bibliju). Veći broj Srba pravoslavne vjere B. Kuripešić je zatekao u istočnom dijelu Bosne. Osmanskim prodorom izazvana su velika pomjerenja cijelokupnog srpskog stanovništva od makedonsko-kosovskog juga ka sjeveru (današnja Vojvodina) i zapadu (danas BiH i Hrvatska). Zajedno sa Turcima, u Bosnu se doselio veliki broj pripadnika srpskog naroda, porijeklom uglavnom sa područja današnje Raške (Sandžak), Crne Gore i Kosova. Novi naseljenici u izvorima najčešće se nazivaju Vlasima ili Romanima. Moguće je da je među njima bio veliki broj starih Vlaha. Sudeći po imenima prije da je riječ o slovenskim Srbima ili pak srbizovanim preostacima kao i supstratima starog romanizovanog stanovništva, koji je već govorio srpskim jezikom ("vulgo zrbaschi vocant"). Savremena fizička antropologija ustanovljava da je veliki udio u srpskoj genetskoj strukturi imao staroromanski element. Navodno, više i od bosanskih Hrvata i Bošnjaka, Srbi u Bosni su se miješali sa starosjediocima. To su moguće simbioze slovenskih Srba i starih Romana, koji su u Bosni obitavali još prije slovenske najezde. Takođe, mogli su to biti stari Romani, pridošlice sa juga Srbije tokom turske penetracije u XIV i XV vijeku. Prema statističkim podacima regruta novačenih za austrijsku vojsku krajem XIX vijeka u Bosni, muslimana i katolika sa svijetlijom bojom kože, očiju i kose bilo je više od pravoslavaca, koji su bili više tamni (smeđi i crni). Antropologija dokazuje da je romansko miješanje sa župskim srpskim pravoslavnim stanovništvom u procesu sedanterizacije, stvorilo kod njih svijest o nacionalnoj bliskosti sa Srbima. Ovi su bili svi pravoslavne vjere. Od tog vremena čini se da je pravoslavlje preplavilo Bosnu. Uz islamizaciju koja se širila u početku na dobrovoljnoj bazi, pravoslavna crkva bila je najjjača institucija novovjekovne Bosne. Jurisdikcija ove crkve (Pećka patrijaršija ) od 1557. god. protezala se na sve eparhije u kojima žive Srbi pa i u Bosni. Turski izvori za taj period za pravoslavne prelate u Bosni kažu da su prelati Srba. U međuvremenu, novo stanovništvo u vojnoj službi turskih vlasti (delije, martolosi, akindžije) priznajući ovu crkvu, svoj nacionalni identitet izgrađivalo je na novoj bazi. Neki hrvatski istoričari i socijalni antropolozi mišljenja su da je u to vrijeme na pravoslavlje prešao veliki broj katolika u Bosni, tj. da su se ovi ostajući vjerni starom kalendaru praktično popravoslavili, a time i srbizovali. Hrvatska istoriografija i soc. antropologija sklona je smatrati Srbe u Bosni za popravoslavljene Hrvate, pogotovu one sa srednjoevropskom antropološkom (genetskom) strukturom (smeđe i plave kose, plavih očiju i svijetlije puti), naseljene najvećim dijelom u zapadnoj Bosni. Bošnjački moderni istoričari odriču pravo srpskoj istoriografiji da govori o bilo kakvom srpstvu Bosne. Po njima, Bosna je neupitno slovenska, ali ne i srpska zemlja. Srpsko ime nametalo se pravoslavnim Bosancima iz Srbije najviše tokom romantičarskog XIX vijeka, mišljenja su ovi. U Bosni žive slovenski Bosanci tri religije i jednog-bosankog jezika tvrde ovi, što srpski istoričari i drugi naučnici to poriču.Identifikacija Srba u Bosni sa pravoslavljem u kasnijim vremenima bila je jedna od osnovnih baznih oslonaca kao i smjernica razvoja njihovog nacionalnog identiteta. Kada brojno ojačaju, Srbi u Bosni vode nekoliko antiosmanskih buna. Najviše ih je bilo u XIX vijeku, od kojih se po svojoj snazi i značaju izdvajaju dvije: Buna u Bos. Krajini i Posavini 1858. god. i ustanku u Hercegovini i Bosni 1875-78. god. Prije ovog vremena, hajdučki raspoloženi odmetnici ratovali su protiv turskih vlasti bez jasnog nacionalnog cilja. Ovim pobunama po prvi put bosanski Srbi iskazali su jasan nacionalni cilj-ujedinjenje sa susjednim i nezavisnim državama Crnom Gorom i Srbijom. Bune su propale i odlukom Berlinskog kongresa 1878. god. BiH je pripala Austrougarskoj monarhiji. Aneksijom 1908. god. ova država i pravno je zaogrnula BiH pod svoje državno okrilje, čime ju je udaljila od Srbije za samo desetak godina, kada je ova nakon uspjeha u Prvom Svjetskom ratu 1918. godine pridobije za sebe.

Bosanski Srbi iznjedrili su svoju inteligenciju još u XIX vijeku. Učeći od doseljenih Cincara iz Makedonije i Srbije izvještili su se trgovini i bili uz Jevreje prvi u Bosni u tom poslu. Trgovački kapital bio je osnova za jačanje nacionalnih liberalističkih (oslobodilačkih) institucija, dugo vremena zabranjivanih, kako od strane osmanskih vlasti tako i od strane pravoslavne crkve, kojom su od gašenja Pećke patrijaršije 1766. god. upravljali Grci (Carigradska patrijaršija). Pravo na nacionalno ime Srbima u Bosni turske vlasti odricale su čitavo vrijeme vladanja. Nazivali su ih: Grcima, Vlasima, Erkaćima, Rkaćima, Pravoslavnim, Čičima, Romanima, Rišćanima itd. Ipak, bosanski Srbi bili su prilično lojalni svim vlastima, i turskim i austrijskim. Kad Austrija 1914. god. napadne Srbiju, samo manji broj pozvanih na regrutaciju se nije odazvao. Bosanski Srbi afirmisali su svoje nacionalno opredjeljenje formiranjem Vrbaske banovine (1930-1941.) sa sjedištem u Banjaluci. Njihova dekadencija nastupa obrazovanjem Nezavisne države Hrvatske (1941-45.) u kojoj je ubijeno između 300 i 500 hiljada i isto toliko protjerano u Srbiju. U posljednjem ratu (1992-95.) izborili su se za entitet-Republiku Srpsku, potvrđenu Međunarodnim ugovorom 1995. god. u Dejtonu. Danas, bosanski Srbi najviše žive na teritoriji R. Srpske (90 %). Procijenjuje se da ih je između 1, 2 i 1, 4 miliona ili između 42 i 44 % u cijeloj BiH.  

Od hajduka do reditelja (kratka istorija četiri generacije)

tein | 09 Januar, 2009 01:38

 

Grlom u jagode (1975.) i Nešto između (1982.) su serija i film meni veoma dragi iz dva razloga: prvi je što ih je režirao Srdjan Karanović, a drugi što je muziku za njih napisao Zoran Simjanović. Sklad lijepih Srdjanovih priča i Zoranove muzike, koja svojim sentimentom uvijek podsjeća na ljepšu stranu vlastite prošlosti, u ova dva filma ili bolje rečeno serije pokazale su se prosto neodoljivim, u svako doba: za gledanje, kao i za slušanje. Uvijek i u svako vrijeme.

Grlom u jagode, seriju snimanu u godini moga rodjenja imao sam priliku da gledam u reprizama. Sa (ne)voljama Baneta Bumbara mogao se poistovjetiti gotovo svaki dječak, od bebinstva preko djetinjstva do rane mladosti. Istina, nije svako imao problema sa gojaznošću kao Bane, ali Bane je bježao od kuće, odrastao je na asfaltu, davao i dobijao batine, imao dobro društvo (Uške, Miki, Čombe, Goca, surovi Tale) koje se na kraju raspe, kao i svako drugo. Nešto između prvi put sam gledao, takođe kao dječak. Ovaj vrlo neobičan film prikazivao se u serijama cijele 1983. godine, svake nedjelje. Gledajući seriju prvi put u životu vidio sam ljubav između dvoje, muškarca i žene, pa se malo iskomplikovalo, pa ih se voljelo troje - dva muškarca (Miki Manojlović i Dragan Nikolić) voljela su jednu istu ženu (Caris Corfman)...što je, naravno, bilo zbunjujuće za nekoga ko ima 7-8 godina. Srdjan je starijoj generaciji poznatiji po kultnom filmu Petrijin vijenac (1980). Moja mama voljela je taj film. Srdjan je sin Milenka Karanovića, beogradskog gimnazijskog profesora, karikaturiste lista Jež, filmskog arhiviste, osnivača i prvog direktora Jugoslovenske kinoteke u Beogradu. Nadasve pismen, a imao je biti podražavan i podržavan od koga. Rođen je 1911. godine u Bihaću, a odrastao u Sarajevu. Otac mu je bio Milan Karanović, najveći bosanski etnograf i kustos. Milan je rođen 1882. u Velikoj Rujiškoj kod Bos. Novog. U Sarajevu je završio gimnaziju i Pravoslavnu Bogosloviju na Reljevu, kraj Sarajeva. Kao pristalica Petra Kočića tokom Prvog svjetskog rata tamničio je u austrijskom banjalučkom zatvoru. Nakon rata prestao je sa svešteničkim pozivom i nastavio kao sakupljač etnografske kulturne baštine svoga kraja i okoline. Bio je blizak saradnik Jovana Cvijića i pisac stotinjak naučnih radova, većinom iz etnografije. Izmedju Dva rata i nakon rata (do smrti 1955.) radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Veza između Milana i Srdjana ogleda se prije svega u nadimku Điđo, koji je deda nadjenuo svome unuku. Naime, kada ga je prvi put ugledao, Milan je za Srdjana rekao da je pravi Džidžo – dragulj. I jedan i drugi bili su anketari života običnih ljudi i njihovih sudbina. Stariji je radio na terenu sa seljacima nalivom i perom, a mlađi sa urbanusima beogradicusima filmskom kamerom. Nakon Milanove smrti, svu prepisku sa J. Cvijićem, ličnu arhivu i predmete čuvao je sin Milenko u Beogradu, sve do svoje smrti 1992. godine. Milan Karanović bio je sin buntovnog popa Đurađa Karanovića zvanog pop Đoko Karan. Pop Đoko, kao hajduk vojevao je protiv Turaka u zapadnoj Bosni polovinom 19 vijeka. Po propasti jedne bune (Doljanska, 1858.), prebjegao je u Srbiju. Kad otpočne nova akcija ustanika 1875. godine vraća se u Bosnu i ratuje protiv Turaka, rame uz rame sa Petrom Mrkonjićem i Golubom Babićem. Bio je jedan od boljih boraca ustanka, zbog čega je od strane srbijanskog kneza Milana IV Obrenovića odlikovan Takovskim krstom i Srebrenom kolajnom za hrabrost. Ovo je mala priča o velikim ljudima. Četiri generacije, od hajduka do režisera. Buntovni pop najvjerovatnije je sinu Milanu ostavio svoje lične predmete. Milan je sve prikupljano ostavio sinu Milenku, a ovaj svome sinu Srdjanu. Posljednji je sve predmete zavještao Zemaljskom muzeju u Sarajevu, instituciji u kojoj je djed Milan radio i stvarao 40-tak godina. Predmete izdvojene u posebnu sobu imao sam priliku da vidim u maju ove godine, tokom radne posjete ovom muzeju. Oni su priča o četiri generacije: o buntovnom popu-hajduku, čiji su predmeti izloženi u posebnoj sobi; sinu Milanu, koji je u Muzeju proveo radni vijek; njegovom sinu Milenku, koji je cjelokupnu očevu zaostavštinu (djedovinu) brižno čuvao i, na kraju (ili početku) Srdjanu, koji ju naslijeđenu od svoga oca zavještao Muzeju, gdje im je i mjesto.   

Svjetioničar i pjesma mog djetinjstva

tein | 08 Januar, 2009 18:08

 

Sjećam se dana kada je umro Miroslav Krleža. Daleke 1981. godine otac, brat i ja spremali smo se na put u Zagreb, u posjetu teško bolesnoj mami. Ujutro, pred polazak na svim medijima objavljena je smrt velikog hrvatskog književnika. Činilo se da ga je stari sistem oplakivao više kao prijatelja godinu dana ranije preminulog predsjednika države (J. B. T.), nego kao pisca. Na Radio Zagrebu čitali su se odlomci iz njegovih romana, kao i stihovi pjesama. Bio sam tužan, zbog mame naravno, ali kasnije i jedne Krležine pjesme-Pjesme svjetioničara, napisane 50 godina ranije (1931. god.). Duboki glas sa zagrebačkog radija sjetno je čitao stihove:

Ja sam potpuno sam sa svojom praznom sobom,

sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,

ja sam potpuno sam sa samim sobom...

Vozili smo se autom, a vozio nas je tatin službeni šofer. Niko nije pokušavao da promjeni stanicu na radiju:

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,

sa svojom lađom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini

i lete kao rakete plamena signala,

iz blata i magle, iz gluposti i kala,

opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Mama je na sreću ozdravila i rodila mi još jednog brata.

Ljetovali smo na svjetioniku Susku (kod Malog Lošinja-Cres), a negdje u to vrijeme muziku za pjesmu napisao je Arsen Dedić.

Pjesme svjetioničara sjetio sam se danas i pročitao je u banjalučkim Putevima, u kojima je objavljena 1981, godini smrti Miroslava Krleže.

New Order

tein | 05 Januar, 2009 00:32

Nakon samoubistva Iana Curtisa 1979. preostala tri člana punk grupe Joy Division: Peter Hook, Stephen Morris i Bernard Sumner obrazovali su New Order čime je započela era elektronske muzike. Albumom Blue Monday iz 1983. grupa je raščistila sa rok prošlošću i do danas preživjela zahvaljujući, prije svega snažnoj intuitivnosti B. Sumnera, prvog među jednakima. Umirući rockenrol New Order pokušavao je spasiti uvođenjem elektronskih pomagala, prvo sintisajzera, a kasnije kompjutera. Uz ovo, New Order ostao je prepoznatljiv po dubokom basu koji snažo daje ritam i nekad samostalno preuzima akciju. Tako je nastala njuorderovska muzika koju sam uvijek smatrao nečim nadasve posebnim.  

Fenomenalnost ove grupe ogleda se u prilagodljivosti starih garažnih punkera iz Manchestera modernim tokovima. Oni su alternativa i avangarda dugo vremena bili u isto vrijeme. Za 30-tak godina objavili su 10-tak albuma. Muzički kritičari svrstavaju ih u nekoliko žanrova: alt-rock, techno, electronic-rock, acid, house, disco-dance, pop, hip-hop, industrial, što oni zaista i jesu. Alternativni su (Let′ s Go, Run, Temptation, 60 MpH), jer su mančesterski surovi. Electronic (MTO, Spooky, Regret, Evil Dust) band su od početka, a techno (World, World in Motion) od kraja 80-tih, s tim da su im melodične pop (1963, Your Silent Face, Turn, Waiting for the Sirens′ Call) pjesme uvijek bile jača strana, kao i neka vrsta disco muzike sa prizvukom dancea (Bizzare Love Triangle). Pjesmi Don′t Do It industrial kao muzički pravac može da zahvali što danas postoji. 

New Order imao je snage da nakon Curtisovog odlaska nastavi sa sviranjem i takvih grupa je vrlo malo. Osim što je uticao na druge muzičare, New Order je uticao i na društvo. Na modu, prije svega. Izgledati obično, bio je stil koji su nametali. 

 

New Order svira pametnu muziku svih 30 godina. Trebalo je preživjeti i nadživjeti razne heavy metalce, hard rockere, sentiševce, kvazi elektroničare, rapere...New Order je avangardan, jer je ispred svoga vremena. Mnoge stvari započeo je i kasnije prepustio drugima da se njima zabavljaju. New Order izgleda samozadovoljno. Hladni Englezi, na prvi pogled, ali sentimentalni. New Order se ne gura u prve redove. Nema potrebe. Uvijek je prvi. On je disciplinovan i za to je dugovječan. Nastupi su mu blagi i sigurni, a to može samo neko sa jakim argumentima. New Orderov najjači argument je njegova muzika.     

         

Djeda Mraz, posljednji u životu

tein | 29 Decembar, 2008 00:34

Na proplanku brda L, u podnožju planine P, iznad grada B, februara 1995. zajedno sa četiri ratna druga odpeljao sam iza linije. Bila je velika hladnoća, kao i svih tih mjeseci. Čitav taj mjesec padao je snijeg. Bez dozvole nadredjenih nije se smjelo nigdje kretati. Svaki prestup stari Titovi oficiri strogo su kažnjavali. Mi smo važili za grupu koja nije marila za to. Nama je bilo stalo do života, još uvijek. Linije prema M. uspostavljena zahvaljujući i uspomoć svježih snaga iz BL, kojima sam i ja pripadao morala se čvrsto držati. Tako nam je govoreno. U blizini su bili i H, ali u dosta manjem broju. Odšetali smo nekoliko km iza našeg položaja. Kako smo se udaljavali od rovova i zemunica u kojima smo proveli više od tri mjeseca, kod svih nas osjećala se sve veća sloboda. Tišina i mir vladali su cijelim putem, sve do prve pozadinske zemunice. Nisam imao hrabrosti da u nju provirim prvi, jer je praksa na svim ratištima bila da se osim s sprijeda, sporne tacke miniraju i otpozadi. U zemunicu je prvo ušao Š, a za njim smo ušli svi ostali. S1 je pronašao novine sa datumima zadnja tri mjeseca. Osjetio se miris svježeg duvana i kafe. Zemunica je samo naizgled bila napuštena. D je pronašao jaknu američke vojske sa srpskom oznakom, kakve smo i mi nosili. Pored jakne ležao je dvogled. Američki i nov. Snajper koji je takođe bio u blizini imao je IC zrake. Nakon polusatnog šetkanja zemunicom začula se tiha škripa snijega i lagano otresanja vojničkih čizama. U zemunicu je ušao vojnik sa osmijehom na licu i ispruženih ruku, kao da se predaje. Po štucovanim brkovima moglo se zaključiti da je oficir. Niko nije pomišljao na potezanje obarača ili hvatanje za ručne bombe. Sve je izgledalo kao predaja na obostrano zadovoljstvo. U prvi mah pomislili smo da je riječ o napuštenom rovu vojski M i H, što je vojnik sa brkovima i potvrdio. Pušeći cigare brzo smo se upoznali i sprijateljili. Vojnik sa brkovima bio je tu prema redovnom rasporedu, kao pozadinac. Pričali smo mu o nama više, nego on o sebi. Respektovali smo to što je stariji od nas i najvjerovatnije oficir. Pravdali smo se nepoznatom čovjeku što smo napustili liniju (iz radoznalosti) prvi put poslije tri mjeseca, ističući da nas jedan od drugova čeka u našem rovu. Darovao nas je cigaretama, a na spomen i sjećanje poklonio nam je i dvogled. U šali sam ga prozvao Djeda Mraz. Rastali smo se u predvečerje. Mi smo se vratili u svoju zemunicu, a Djed Mraz otišao je dalje, u obilazak ostalih naših položaja, kako je tvrdio.

Dvogled koji sam dobio na poklon, ponio sam slijedećeg dana u obilazak naših rovova. U jednom momentu osvrnuo sam se na stranu protivnika. Pogledao sam kroz dvogled i na određenoj udaljenosti uhvatio razgovor grupe vojnika M. sa nekim vojnikom, koji im je palio cigarete. Oni su se smijali, a on je nosio uniformu sa oznakom vojske M. Imao je brkove. Bio je to isti onaj vojnik koji mi je dan ranije poklonio cigarete i dvogled. Oficir kome smo se juče toliko radovali bio je Djeda Mraz, posljednji u mom životu...   

 

Stranputica

tein | 21 Decembar, 2008 12:24

Veliki dio odgovornosti za stanje u kome se danas nalazimo jesu stranputice iz prošlosti, najskuplja cijena koju danas plaćamo. Svi. Ne ulazeći u najdalju prošlost dovoljno je osvrnuti se na posljednjih pedesetak-sto godina.

Kada je Srbija u Prvom ratu oslobađala sebe oslobodila je i druge južne Slovene, koji istina to od nje i nisu tražili. Postojala je ideja da se nova država omeđi granicama onih područja čije su pokrajinske i gradske skupštine proklamovale državno jedinstvo sa Beogradom. To je učinila i skupština moje Banjaluke. Naime, preovladao je stav dinastije o jedinstvu svih južnih Slovena. Činjenica je da se Hrvati i tada nisu slagali sa tim, što će se odraziti na konstantnu frustriranost Srba i Hrvata, jednih prema drugima. 

Između dva Velika (1918-1941) rata Radikalna stranka, prevashodno kao partija režimske provenijencije optuživala je demokrate za pomanjkanje privrženosti državi, dinastiji, a ovi njih za manjak demokratije i pluralizma. Dok su se jedni i drugi trošili u prazno, treći su se omeđavali. Onda se povrh svega pojavila i KPJ, zagovornica republikanskog uređenja. Ona je vodila veliki dio Srba kroz Drugi rat i izvojevala pobjedu nad fašistima. Naveći broj radikala, kao i demokrata bili su u to vrijeme simpatizeri Ravnogorskog, prozapadnog pokreta, takođe antifašističkog. Fašiste je prihvatio general Milan Nedić, jer je navodno to morao, a podržao ih Dimitrije Ljotić, jer su mu ovi bili bolji od drugih. I dok su nas partizani i četnici oslobađali međusobnim istrebljenjem, nedićevci, ljotićevci i ko zna ko još, predstavljali su udarnu snagu Novog poretka. Demokrate i radikali, stari suparnici (i neprijatelji) između Dva rata ratovali su za zapadnu demokratiju, partizani za socijalizam, a ljotićevci za nacional-socijalizam. Partizani su bili na pobjedničkoj strani, radikale i demokrate pobjednička se strana odrekla, a Ljotićevi i Nedićevi sljedbenici kažnjeni su na svima poznat način.

Partizani preobučeni u frakove vodili su nas od komuzima preko socijalizma do posljednjeg, ali i kroz posljednji rat. Onda su se vratili radikali i demokrate. I Ljotićevci bi htjeli, ali im ovi ne daju, jer se ne ponašaju po evropskim standardima. Demokrate i Radikali i dalje se trve, kao i nekad, prije svjetske krize 30-tih XX vijeka. Ekonomisti i političari tvrde da nastupa nova ekonomska kriza zvana RECESIJA. Pristalice Karla Marxa i Fridriha Engelsa trljajući ruke čekaju novu priliku. Korporativna država bila je Musolinijev izum i našao je sljedbenika u D. Ljotiću. Danas mnogi desničari, takođe trljaju ruke. Na demokratama i radikalima je da se nadaju ekonomskom ozdravljenju.

Svi se zabavljaju, a toliko vrijeme prođe. Nažalost, svi pobrojani eksperimenti jedna su stranputica, kojoj izgleda nema kraja.   

Osjećaj pripadnosti

tein | 20 Decembar, 2008 23:02

Unazad nekoliko godina sa prijateljima i sagovornicima istih, sličnih, pa i različitih pogleda na naše društvo raspravljam jednu savremenu i sociološku temu. Riječ je o osjećaju pripadnosti srpskoj naciji, odnosno šta je ono najvažnije što nas, bosanske Srbe, pogotovo mlađe generacije nacionalno opredjeljuje i svrstava u red srpske nacije. U Srbiji u kojoj se nacija gradila na način specifičan i karakterističan svim velikim narodima nekad je bilo dovoljno biti državljaninom Srbije, pa da se bude Srbin. Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije i zato je prilično drugačije, ili je to samo naizgled tako...

Jedan broj mojih prijatelja i poznanika (konzervativnijih stavova) smatra da je osjećaj pripadnosti isključivo (ili samo) vezan kroz pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), zanemarujući činjenicu da su do druge polovine 19. vijeka na čelu Pravoslavne crkve u Bosni (na Dabrobosanskom tronu) sjedili Grci. Podanici ove crkve službeno su se nazivali Rum-milet, a neslužbeno Vlasi. Prvi Srbin na čelu crkve u Bosni bio je mitropolit Sava Kosanović. Drugi, koje takođe smatram konzervativnim, mišljenja su da se sa stavom prvih pada u zamku. Po njima, moglo bi se na taj način pogrešno protumačiti da su pravoslavni u Bosni postali Srbima od vremena uključivanja pravoslavnih bosanskih mitropolija u jedinstvenu SPC. Oni misle da je Bosna srpska od doseljavanja Slovena na Balkan tražeći za takav stav uporište u Di administrandu Imperiu, izvještaju vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita iz 951. Po ovome je granica Srba prema Hrvatima linija Mons Pini (Borja kod Teslića ili Borova šuma kod Livna)-rijeka Cetina. Oni su takođe mišljenja da osim Srba i Hrvata drugih južnih Slovena i nema, pa ni u Bosni. Kasnije je po ovima Sv. Sava srpsku naciju i religijski opredjelio. Sagovornici modernijih shvatanja uglavnom su slijedbenici teorije akademika Milorada Ekmečića, po kome je, kako on tvrdi vododjelnica nacija u 19. vijeku bila religija. Po ovoj teoriji svi pravoslavni južni Sloveni štokavskog dijalekta su Srbi, pa i oni u Bosni i u Hrvatskoj. Na taj način otpao je veliki broj katolika i muslimana koji su se osjećali Srbima. Sve do početka Drugog svjetskog rata jedan broj intelektualaca -bosanskih i dalmatinskih katolika i štokavaca (I. Božić, I. Andrić, M. Pucić itd.) opredjeljivali su se kao Srbi.

Najmoderniji i prozapadno opredjeljeni sagovornici imaju stav da je Srbe u Bosni opredjelilo savremeno gibanje i vrtlog sveukupnih društvenih promjena tokom posljednjih 100 godina. Na osjećaj pripadnosti srpskoj naciji pravoslavnih u Bosni po ovima najviše je uticao egzodus tokom Drugog rata, a u kasnijem vremenu pripadnost bosanstvu naših predaka postepeno se mijenjala pripadnošću srpstvu i to najviše tokom posljednjeg rata. Jednostavno, kod pravoslavaca u Bosni jedno drugo (bosanstvo i srpstvo i obrnuto), dugo vremena nije isključivalo. Međutim, bila je prava rijetkost da bosanski Srbin i u vrijeme SFRJ navija za sportski klub iz Bosne. Navijalo se uvijek za Partizan ili za Crvenu Zvezdu. Naši stari u Bosni, i u vrijeme socijalizma čitali su Politiku, Večernje novosti i NiN. Studirali su najviše u Beogradu. Većina, ako se nije služila, potpisivala se ćirilicom. Zoran, Goran, Bojan, Saša, Milan, su imena davana djeci, ipak karakteristična za Srbe u ono vrijeme na čitavom prostoru na kojem su obitavali, pa i u Bosni. Moderni Srbi u Bosni imaju velike sličnosti sa modernima u Srbiji. Oni liberalniji manifestuju svoj osjećaj pripadnosti srpskoj naciji tako što i Atelje 212 smatraju tradicijom, kao i seriju Grlom u jagode, grupe Idole i Partibrejkerse, Branka kockicu, listove Danas i Vreme...slušaju i gledaju B92.

Reklo bi se - sve je to OSJEĆAJ PRIPADNOSTI koji se, istina i zapravo, nikome ne može zamijeriti.   

Vučić i Jovanović, konzervativci i liberali

tein | 17 Decembar, 2008 08:03

 

Ako je suditi političku scenu prema akterima sinoćne emisije šarmantne voditeljke Olivere Jovićević na RTS 1, koju redovno pratim, ona je poprilično evoluirala. Ne samo u odnosu na posljednje vrijeme, kada se prvo-liberalnije krilo velike Demokratske stranke (DS) izdvojilo i obrazovalo Liberalno-demokratsku partiju (LDP), a tzv. moderniji dio velike Srpske radikalne stranke (SRS) izdvajanjem u posebni poslanički klub formirao Srpsku naprednu stranku (SNS), već i unazad 100-150. godina, a evo i zašto.

Srpska politika u 19. vijeku započela je dvijema strankama, liberalnom i naprednom, LDP-u i SNS-u slične uglavnom po nazivima. Prvi (liberali)  bili su umjereni nacionalisti, školovani na Zapadu, reklo bi se moderni desničari, kako je u sinoćnoj emisiji naprednjak Vučić predstavljao svoju novu stranku. Druga tj. Napredna stranka, bila je dvorska i konzervativna stranka, okrenuta srbijanskoj tradiciji i kulturi. Osnivači i jedne i druge bili su istoričari, prve Jovan Ristić, a druge Stojan Novaković. Ristić je bio zagovornik proširene Srbije za Bosnu, a Novaković za pridobijanje srpskih krajeva više kulturnom misijom. Liberali su vodili rat u Bosni 1875-78, a proaustrijski naprednjaci su bili protiv rata. Liberali su bili za proširenje srpske države prema zapadu, prema čisto srpskim krajevima. Granica prema Hrvatskoj, po liberalima bila je rijeka Vrbas, kod Banja Luke. Po ovoj politici Banja Luka je najzapadniji srpski grad. Konzervativni naprednjaci slušajući savjete Crno-žute Monarhije smatrali su da je bolje širiiti Srbiju u pravcu juga, iako tamo žive (u to vrijeme) malobrojnije srpske mase. Kasnije se  liberalna misao artikulisala kroz Demokratsku stranku obrazovanu krajem Prvog svjetskog rata. Napredna je nestala, a jedan manji dio pred naletom desničarske Narodne radikalne stranke (NRS), prebjegao je u redove demokrata. Od tada na scenu stupaju dvije partije: Demokratska, koja je u neku ruku nastavljač Ristićeve nacional-liberalne politike i Radikalna, koja se od socijalističke pretvorila u stranku srpske tradicije, reklo bi se konzervativce. Kada je riječ o 19. vijeku današnji liberali su prije demokrate (DS), dok naprednjaci (SNS), osim sličnog naziva, nemaju gotovo ništa sa nekadašnjim naprednjacima Stojana Novakovića, kojima je najsličniji današnji G17+. LDP je moglo bi se zaključiti, ipak, ostala samo jedna liberalnija (libertinska) frakcija Demokratske stranke, koja u političkom sistema Srbije i danas suvereno zauzima centar, a SNS, kao moderniji ogranak SRS-a i jeste pravi SRS (i bez Šešelja) i nikako konzervativna Narodna radikalna stranka Nikole Pašića. Stranka G17+, dok je u njoj bio Čedomir Antić i sama je isticala da je baštinik Novakovićevog naprednjaštva i modernog libertarijanskog konzervativizma. Antić se kasnije izdvojio formirajući Napredni klub, koji je po svemu sudeći trebao biti jezgro za nešto više. Č. Jovanović sinoć se nespretno branio da nije centar, tvrdeći da je čak i ljevičar. Pisac ekonomske politike LDP-a, koliko mi je poznato je Ivan Janković, vlasnik lista Katalaksija, inače žestoki zagovornik liberalnog kapitalizma i otvorenog tržišta, za koga je Barak Obama nimalo simpatičan. Ali i ovo je moguće, ako se u obzir uzme činjenica da su liberalne partije po svojoj prirodi eklektične. 

Ili je konzervativizam evoluirao ili su Nikolić i Vučić zaista konzervativci. Oni jesu konzervativni, jer nisu za naglo mijenjanje spoljne politike u odnosu na ranije vrijeme, ali su isto tako liberalni, jer su progresivni. Imali su hrabrosti da se odvoje od SRS-a, glasali su sa drugim strankama za neke evropske i liberalne zakone, nisu za zapadne granice koje i dalje zagovara SRS. Iskreno, nakon promjena oktobra 2000. nazirao se, u perspektivi, dvopartijski evropski politički sistem (dva centra-lijevi i desni, liberalni i konzervativni). Liberali je trebalo da budu Đinđićeve demokrate (DS), što su oni i danas, a konzervativci Koštuničine demokrate (DSS). Drugi nisu imali snage da tranziciju izdrže do kraja pa su se izdvojili i polako nestaju.

Svakako da je budućnost srpskog parlamentarizma u ukrupnjavanju i pojednostavljivanju političke scene, što je i ekonomski opravdano. Srbija koja je zadnjih 20 godina prošla parlamentarno sito i rešeto, to najviše zaslužuje. Naravno, ako misli na sebe, na svoje građane, i dakako na svoje susjede koji je još uvije vole i uzdaju se u nju.    

Čestitamo!

tein | 16 Decembar, 2008 10:24

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.
«Prethodni   1 2
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb