tein

Na proplanku brda L, u podnožju planine P, iznad grada B, februara 1995. zajedno sa četiri ratna druga odpeljao sam iza linije. Bila je velika hladnoća, kao i svih tih mjeseci. Čitav taj mjesec padao je snijeg. Bez dozvole nadredjenih nije se smjelo nigdje kretati. Svaki prestup stari Titovi oficiri strogo su kažnjavali. Mi smo važili za grupu koja nije marila za to. Nama je bilo stalo do života, još uvijek. Linije prema M. uspostavljena zahvaljujući i uspomoć svježih snaga iz BL, kojima sam i ja pripadao morala se čvrsto držati. Tako nam je govoreno. U blizini su bili i H, ali u dosta manjem broju. Odšetali smo nekoliko km iza našeg položaja. Kako smo se udaljavali od rovova i zemunica u kojima smo proveli više od tri mjeseca, kod svih nas osjećala se sve veća sloboda. Tišina i mir vladali su cijelim putem, sve do prve pozadinske zemunice. Nisam imao hrabrosti da u nju provirim prvi, jer je praksa na svim ratištima bila da se osim s sprijeda, sporne tacke miniraju i otpozadi. U zemunicu je prvo ušao Š, a za njim smo ušli svi ostali. S1 je pronašao novine sa datumima zadnja tri mjeseca. Osjetio se miris svježeg duvana i kafe. Zemunica je samo naizgled bila napuštena. D je pronašao jaknu američke vojske sa srpskom oznakom, kakve smo i mi nosili. Pored jakne ležao je dvogled. Američki i nov. Snajper koji je takođe bio u blizini imao je IC zrake. Nakon polusatnog šetkanja zemunicom začula se tiha škripa snijega i lagano otresanja vojničkih čizama. U zemunicu je ušao vojnik sa osmijehom na licu i ispruženih ruku, kao da se predaje. Po štucovanim brkovima moglo se zaključiti da je oficir. Niko nije pomišljao na potezanje obarača ili hvatanje za ručne bombe. Sve je izgledalo kao predaja na obostrano zadovoljstvo. U prvi mah pomislili smo da je riječ o napuštenom rovu vojski M i H, što je vojnik sa brkovima i potvrdio. Pušeći cigare brzo smo se upoznali i sprijateljili. Vojnik sa brkovima bio je tu prema redovnom rasporedu, kao pozadinac. Pričali smo mu o nama više, nego on o sebi. Respektovali smo to što je stariji od nas i najvjerovatnije oficir. Pravdali smo se nepoznatom čovjeku što smo napustili liniju (iz radoznalosti) prvi put poslije tri mjeseca, ističući da nas jedan od drugova čeka u našem rovu. Darovao nas je cigaretama, a na spomen i sjećanje poklonio nam je i dvogled. U šali sam ga prozvao Djeda Mraz. Rastali smo se u predvečerje. Mi smo se vratili u svoju zemunicu, a Djed Mraz otišao je dalje, u obilazak ostalih naših položaja, kako je tvrdio.

Dvogled koji sam dobio na poklon, ponio sam slijedećeg dana u obilazak naših rovova. U jednom momentu osvrnuo sam se na stranu protivnika. Pogledao sam kroz dvogled i na određenoj udaljenosti uhvatio razgovor grupe vojnika M. sa nekim vojnikom, koji im je palio cigarete. Oni su se smijali, a on je nosio uniformu sa oznakom vojske M. Imao je brkove. Bio je to isti onaj vojnik koji mi je dan ranije poklonio cigarete i dvogled. Oficir kome smo se juče toliko radovali bio je Djeda Mraz, posljednji u mom životu...   

 

Veliki dio odgovornosti za stanje u kome se danas nalazimo jesu stranputice iz prošlosti, najskuplja cijena koju danas plaćamo. Svi. Ne ulazeći u najdalju prošlost dovoljno je osvrnuti se na posljednjih pedesetak-sto godina.

Kada je Srbija u Prvom ratu oslobađala sebe oslobodila je i druge južne Slovene, koji istina to od nje i nisu tražili. Postojala je ideja da se nova država omeđi granicama onih područja čije su pokrajinske i gradske skupštine proklamovale državno jedinstvo sa Beogradom. To je učinila i skupština moje Banjaluke. Naime, preovladao je stav dinastije o jedinstvu svih južnih Slovena. Činjenica je da se Hrvati i tada nisu slagali sa tim, što će se odraziti na konstantnu frustriranost Srba i Hrvata, jednih prema drugima. 

Između dva Velika (1918-1941) rata Radikalna stranka, prevashodno kao partija režimske provenijencije optuživala je demokrate za pomanjkanje privrženosti državi, dinastiji, a ovi njih za manjak demokratije i pluralizma. Dok su se jedni i drugi trošili u prazno, treći su se omeđavali. Onda se povrh svega pojavila i KPJ, zagovornica republikanskog uređenja. Ona je vodila veliki dio Srba kroz Drugi rat i izvojevala pobjedu nad fašistima. Naveći broj radikala, kao i demokrata bili su u to vrijeme simpatizeri Ravnogorskog, prozapadnog pokreta, takođe antifašističkog. Fašiste je prihvatio general Milan Nedić, jer je navodno to morao, a podržao ih Dimitrije Ljotić, jer su mu ovi bili bolji od drugih. I dok su nas partizani i četnici oslobađali međusobnim istrebljenjem, nedićevci, ljotićevci i ko zna ko još, predstavljali su udarnu snagu Novog poretka. Demokrate i radikali, stari suparnici (i neprijatelji) između Dva rata ratovali su za zapadnu demokratiju, partizani za socijalizam, a ljotićevci za nacional-socijalizam. Partizani su bili na pobjedničkoj strani, radikale i demokrate pobjednička se strana odrekla, a Ljotićevi i Nedićevi sljedbenici kažnjeni su na svima poznat način.

Partizani preobučeni u frakove vodili su nas od komuzima preko socijalizma do posljednjeg, ali i kroz posljednji rat. Onda su se vratili radikali i demokrate. I Ljotićevci bi htjeli, ali im ovi ne daju, jer se ne ponašaju po evropskim standardima. Demokrate i Radikali i dalje se trve, kao i nekad, prije svjetske krize 30-tih XX vijeka. Ekonomisti i političari tvrde da nastupa nova ekonomska kriza zvana RECESIJA. Pristalice Karla Marxa i Fridriha Engelsa trljajući ruke čekaju novu priliku. Korporativna država bila je Musolinijev izum i našao je sljedbenika u D. Ljotiću. Danas mnogi desničari, takođe trljaju ruke. Na demokratama i radikalima je da se nadaju ekonomskom ozdravljenju.

Svi se zabavljaju, a toliko vrijeme prođe. Nažalost, svi pobrojani eksperimenti jedna su stranputica, kojoj izgleda nema kraja.   

Unazad nekoliko godina sa prijateljima i sagovornicima istih, sličnih, pa i različitih pogleda na naše društvo raspravljam jednu savremenu i sociološku temu. Riječ je o osjećaju pripadnosti srpskoj naciji, odnosno šta je ono najvažnije što nas, bosanske Srbe, pogotovo mlađe generacije nacionalno opredjeljuje i svrstava u red srpske nacije. U Srbiji u kojoj se nacija gradila na način specifičan i karakterističan svim velikim narodima nekad je bilo dovoljno biti državljaninom Srbije, pa da se bude Srbin. Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije i zato je prilično drugačije, ili je to samo naizgled tako...

Jedan broj mojih prijatelja i poznanika (konzervativnijih stavova) smatra da je osjećaj pripadnosti isključivo (ili samo) vezan kroz pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), zanemarujući činjenicu da su do druge polovine 19. vijeka na čelu Pravoslavne crkve u Bosni (na Dabrobosanskom tronu) sjedili Grci. Podanici ove crkve službeno su se nazivali Rum-milet, a neslužbeno Vlasi. Prvi Srbin na čelu crkve u Bosni bio je mitropolit Sava Kosanović. Drugi, koje takođe smatram konzervativnim, mišljenja su da se sa stavom prvih pada u zamku. Po njima, moglo bi se na taj način pogrešno protumačiti da su pravoslavni u Bosni postali Srbima od vremena uključivanja pravoslavnih bosanskih mitropolija u jedinstvenu SPC. Oni misle da je Bosna srpska od doseljavanja Slovena na Balkan tražeći za takav stav uporište u Di administrandu Imperiu, izvještaju vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita iz 951. Po ovome je granica Srba prema Hrvatima linija Mons Pini (Borja kod Teslića ili Borova šuma kod Livna)-rijeka Cetina. Oni su takođe mišljenja da osim Srba i Hrvata drugih južnih Slovena i nema, pa ni u Bosni. Kasnije je po ovima Sv. Sava srpsku naciju i religijski opredjelio. Sagovornici modernijih shvatanja uglavnom su slijedbenici teorije akademika Milorada Ekmečića, po kome je, kako on tvrdi vododjelnica nacija u 19. vijeku bila religija. Po ovoj teoriji svi pravoslavni južni Sloveni štokavskog dijalekta su Srbi, pa i oni u Bosni i u Hrvatskoj. Na taj način otpao je veliki broj katolika i muslimana koji su se osjećali Srbima. Sve do početka Drugog svjetskog rata jedan broj intelektualaca -bosanskih i dalmatinskih katolika i štokavaca (I. Božić, I. Andrić, M. Pucić itd.) opredjeljivali su se kao Srbi.

Najmoderniji i prozapadno opredjeljeni sagovornici imaju stav da je Srbe u Bosni opredjelilo savremeno gibanje i vrtlog sveukupnih društvenih promjena tokom posljednjih 100 godina. Na osjećaj pripadnosti srpskoj naciji pravoslavnih u Bosni po ovima najviše je uticao egzodus tokom Drugog rata, a u kasnijem vremenu pripadnost bosanstvu naših predaka postepeno se mijenjala pripadnošću srpstvu i to najviše tokom posljednjeg rata. Jednostavno, kod pravoslavaca u Bosni jedno drugo (bosanstvo i srpstvo i obrnuto), dugo vremena nije isključivalo. Međutim, bila je prava rijetkost da bosanski Srbin i u vrijeme SFRJ navija za sportski klub iz Bosne. Navijalo se uvijek za Partizan ili za Crvenu Zvezdu. Naši stari u Bosni, i u vrijeme socijalizma čitali su Politiku, Večernje novosti i NiN. Studirali su najviše u Beogradu. Većina, ako se nije služila, potpisivala se ćirilicom. Zoran, Goran, Bojan, Saša, Milan, su imena davana djeci, ipak karakteristična za Srbe u ono vrijeme na čitavom prostoru na kojem su obitavali, pa i u Bosni. Moderni Srbi u Bosni imaju velike sličnosti sa modernima u Srbiji. Oni liberalniji manifestuju svoj osjećaj pripadnosti srpskoj naciji tako što i Atelje 212 smatraju tradicijom, kao i seriju Grlom u jagode, grupe Idole i Partibrejkerse, Branka kockicu, listove Danas i Vreme...slušaju i gledaju B92.

Reklo bi se - sve je to OSJEĆAJ PRIPADNOSTI koji se, istina i zapravo, nikome ne može zamijeriti.   

 

Ako je suditi političku scenu prema akterima sinoćne emisije šarmantne voditeljke Olivere Jovićević na RTS 1, koju redovno pratim, ona je poprilično evoluirala. Ne samo u odnosu na posljednje vrijeme, kada se prvo-liberalnije krilo velike Demokratske stranke (DS) izdvojilo i obrazovalo Liberalno-demokratsku partiju (LDP), a tzv. moderniji dio velike Srpske radikalne stranke (SRS) izdvajanjem u posebni poslanički klub formirao Srpsku naprednu stranku (SNS), već i unazad 100-150. godina, a evo i zašto.

Srpska politika u 19. vijeku započela je dvijema strankama, liberalnom i naprednom, LDP-u i SNS-u slične uglavnom po nazivima. Prvi (liberali)  bili su umjereni nacionalisti, školovani na Zapadu, reklo bi se moderni desničari, kako je u sinoćnoj emisiji naprednjak Vučić predstavljao svoju novu stranku. Druga tj. Napredna stranka, bila je dvorska i konzervativna stranka, okrenuta srbijanskoj tradiciji i kulturi. Osnivači i jedne i druge bili su istoričari, prve Jovan Ristić, a druge Stojan Novaković. Ristić je bio zagovornik proširene Srbije za Bosnu, a Novaković za pridobijanje srpskih krajeva više kulturnom misijom. Liberali su vodili rat u Bosni 1875-78, a proaustrijski naprednjaci su bili protiv rata. Liberali su bili za proširenje srpske države prema zapadu, prema čisto srpskim krajevima. Granica prema Hrvatskoj, po liberalima bila je rijeka Vrbas, kod Banja Luke. Po ovoj politici Banja Luka je najzapadniji srpski grad. Konzervativni naprednjaci slušajući savjete Crno-žute Monarhije smatrali su da je bolje širiiti Srbiju u pravcu juga, iako tamo žive (u to vrijeme) malobrojnije srpske mase. Kasnije se  liberalna misao artikulisala kroz Demokratsku stranku obrazovanu krajem Prvog svjetskog rata. Napredna je nestala, a jedan manji dio pred naletom desničarske Narodne radikalne stranke (NRS), prebjegao je u redove demokrata. Od tada na scenu stupaju dvije partije: Demokratska, koja je u neku ruku nastavljač Ristićeve nacional-liberalne politike i Radikalna, koja se od socijalističke pretvorila u stranku srpske tradicije, reklo bi se konzervativce. Kada je riječ o 19. vijeku današnji liberali su prije demokrate (DS), dok naprednjaci (SNS), osim sličnog naziva, nemaju gotovo ništa sa nekadašnjim naprednjacima Stojana Novakovića, kojima je najsličniji današnji G17+. LDP je moglo bi se zaključiti, ipak, ostala samo jedna liberalnija (libertinska) frakcija Demokratske stranke, koja u političkom sistema Srbije i danas suvereno zauzima centar, a SNS, kao moderniji ogranak SRS-a i jeste pravi SRS (i bez Šešelja) i nikako konzervativna Narodna radikalna stranka Nikole Pašića. Stranka G17+, dok je u njoj bio Čedomir Antić i sama je isticala da je baštinik Novakovićevog naprednjaštva i modernog libertarijanskog konzervativizma. Antić se kasnije izdvojio formirajući Napredni klub, koji je po svemu sudeći trebao biti jezgro za nešto više. Č. Jovanović sinoć se nespretno branio da nije centar, tvrdeći da je čak i ljevičar. Pisac ekonomske politike LDP-a, koliko mi je poznato je Ivan Janković, vlasnik lista Katalaksija, inače žestoki zagovornik liberalnog kapitalizma i otvorenog tržišta, za koga je Barak Obama nimalo simpatičan. Ali i ovo je moguće, ako se u obzir uzme činjenica da su liberalne partije po svojoj prirodi eklektične. 

Ili je konzervativizam evoluirao ili su Nikolić i Vučić zaista konzervativci. Oni jesu konzervativni, jer nisu za naglo mijenjanje spoljne politike u odnosu na ranije vrijeme, ali su isto tako liberalni, jer su progresivni. Imali su hrabrosti da se odvoje od SRS-a, glasali su sa drugim strankama za neke evropske i liberalne zakone, nisu za zapadne granice koje i dalje zagovara SRS. Iskreno, nakon promjena oktobra 2000. nazirao se, u perspektivi, dvopartijski evropski politički sistem (dva centra-lijevi i desni, liberalni i konzervativni). Liberali je trebalo da budu Đinđićeve demokrate (DS), što su oni i danas, a konzervativci Koštuničine demokrate (DSS). Drugi nisu imali snage da tranziciju izdrže do kraja pa su se izdvojili i polako nestaju.

Svakako da je budućnost srpskog parlamentarizma u ukrupnjavanju i pojednostavljivanju političke scene, što je i ekonomski opravdano. Srbija koja je zadnjih 20 godina prošla parlamentarno sito i rešeto, to najviše zaslužuje. Naravno, ako misli na sebe, na svoje građane, i dakako na svoje susjede koji je još uvije vole i uzdaju se u nju.    

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi
• Administracija

«	Jul 2025					»
Po	Ut	Sr	Če	Pe	Su	Ne
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

• NAŠOJ JEDINOJ BEBI
• Someone, Somewhere In Summertime
• FIL(OMEN)A
• ljudi su nesretni
• MOJOJ ŽENI
• ŽUDNJA
• Late for the Sky
• DIJETE
• Socijalna antropologija Bosne i Hercegovine 3: Esej o Bošnjacima
• Fahrenheit 451

• Generalna [20]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom