pjesma od mame, za bebu‏ http://www.youtube.com/watch?v=kNcgADtL7RM Oh it's hard to be a boy when all the men have lost their joy and they can't find the ones they left behind . Harder still to think of being a man in this world of no lessons or love , it's only war that men be thinking of . Should you stay or should you come down with me ? Is that the question you are asking of me ? And do you think that you can take the answer ? As it turns , you have to wear life well . Come down with me , come down when you need me but for now I want you to be happy . Sometimes life does things to you that will hurt you and confuse you , but when you're left behind you're sure to find . I am with you though I can't come with you . I am in you and I'm always part of you , and all you ever have to do to bring me to you is ... Come down with me , come down when you need me , but for now I want you to be happy . So you must go back home , that's where you belong. You must go back home . You must go back home , that's where you belong . You must go back home , and I can't come along ... NAŠOJ JEDINOJ BEBI

Stay, Im burning slow
With me in the rain, walking in the soft rain
Calling out my name
See me burning slow

Brilliant days, wake up on brilliant days
Shadows of brilliant ways will change all the time
Memories, burning gold memories
Gold of day memories change me in these times

Somewhere there is some place, that one million eyes cant see
And somewhere there is someone, who can see what I can see

Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime

Moments burn, slow burning golden nights
Once more see city lights, holding candles to the flame
Brilliant days, wake up on brilliant days
Shadows of brilliant ways will change me all the time

Somewhere there is some place, that one million eyes cant see
And somewhere there is someone, who can see what I can see

Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime

 simple minds

FIL(OMEN)A -  The Prodigy - Omen (WS) (HQ) www.A3dance.com

LJUDI SU NESRETNI PO TOM, ŠTO NE

UMIJU MIRNO UŽIVATI ONO, ŠTO IMAJU, NEGO VAZDA ŽELE VIŠE OD ONOGA,

ŠTO IM JE DANO. LJUDI SU NESRETNI

 

Stjepanu Čondiću

 

TI SI SAMO,

 

ONA ISTA LASTA,

 

KOJA DONOSI PROLJEĆE U MENE.

 

ŽUDNJA,

 

ŽUDNJA,

 

ŽUDNJA,

 

OJ ŽIVOTE, ŽUDNJO JEDNA!

Sjećaš li se...ti, Trevisu naše mladosti, kojeg nema... 

Late for the Sky slušali smo još u stomaku, sjećaš li se? Trevisu, sjećaš li se kad smo mislili da samo dobri umiru mladi? Sjećaš li se teorije, po kojoj bebe dok su u stomaku mogu da slušaju muziku i da smo mi kao bebe vjerovatno slušali onovremeni hit Late for the Sky Jacksona Browna. Bilo je to u vrijeme našeg začeća 1974/75. godine. Tih godina snimao se Taxista. U jednoj od filmskih scena Trevis sa revolverom u ruci, raskopčane bijele košulje, gledajući TV na kojem dvoje mladih plešu uz pjesmu Late for the Sky krene da promijeni Svijet. Mi smo se zatim rodili i svaki put kad bi pjesmu ponovo slušali, imali smo osjećaj da smo je negdje ranije čuli. Da Travisu, čuli smo je u stomacima naših majki. Sjećaš se?

 

Bio si najbolji. Pio si i pušio najviše. Pišao i pljuvao najdalje. Živio si najkraće.

 

Bio si uvijek nasmijan i vedar, blag i miran, ali uvijek spreman za akciju svake vrste i u svako doba. Bio si ludo dobar i neobičan. 

 

Sjećaš li se Trevisu kad si me učio kako se puši i pije? Sjećaš li se piva kojem je istekao rok trajanja, vina koje miriše na naftu, jeftine rakije i još koje čega? Bježanja od kuće, sjećaš li se?

 

Sjećaš li se škole i rata i kada nam je jedan drug bio ranjen u guzicu? I tome smo se smijali, jel se sjećaš?

 

Znaš li Trevisu da se na pijesku i na mjestima na kojima je nekad raslo žbunje, po kojem smo povraćali, podižu nove zgrade? Vjeruj mi da su ljudi odvratni i loši kao nekad, samo da znaš.

 

Znaš da sam sa svojom Oljom i da imamo Dimitrija? Znaš li da Mosi ima Ivana?

 

Ti, Trevisu jedan, što si otišao tako rano, evo decenija će...

 

I znam šta bi sada rekao: ne bi rekao ništa, jer bi se samo smijali.

 

Znaj, i kad se vidim sa Mosijem da o tebi nikada ne pričamo, zato što STALNO MISLIMO NA TEBE, ti jebeni Trevisu naše mladosti, koji si nas ostavio tako rano...

  

Mladenu S.      

 

  Dijete je cvijet, kojega još nije dotaknuo prst starosti. Očev suparnik za majčinu ljubav.Mali gorostas, koji na svojim plećima nosi sve radosti i žalosti obaju supruga.

Izum, da ljudi bdiju.

Posrednik između oca i majke, cilj njihovih srdaca.Najmiliji, Bogom stvoreni stvor, kojemu je Stvoritelj zaboravio dati krila.

Dijete čini kuću sretnijom, ljubav jačom, strpljivost ustrajnijom, ruke radljivijima, noći dužima, dane kraćima, novčarke lakšima, uči zaboravljati na prošlost, rasvjetljuje budućnost.

Sunčani trak u kući, koji raspršuje mrak brige.Dijete je majušno biće, čiji veseli smiješak podsjeća na anđela.  Njegovoj mami od njegovog tate... 

Ime Bošnjak na prostoru Bosne i Hercegovine, kao i u ostalim dijelovima nekadašnje Jugoslavije vezuje se danas jedino za muslimane. Većinom naseljeni u BiH bosanski muslimani opredjelili su se za to ime tek tokom rata, 1993. godine. Kao i u vrijeme Austrougarske Monarhije, na popisima u starim Jugoslavijama većinom su se izjašnjavali kao Muslimani ili neopredjeljeni.

Bošnjaci su imenom najmlađa bosanska nacija, a svojim prisustvom jednako stari kao Hrvati i Srbi. Nova bošnjačka istoriografija insistira na posebnosti bošnjačke nacije, formirane od slovenskih doseljenika, koji su prihvatajući bogumilsku jeres u srednjem vijeku, a osmanskim osvajanjima islam, očuvali poseban nacionalni identitet. Najprije će biti da najveći broj današnjih Bošnjaka, potiče od slovenskih plemena (Srbi, Hrvati i drugi Sloveni) naseljenih u 7 vijeku na prostorima oko gornjeg toka rijeke Bosne. Izvori iz tog perioda prepoznaju jedino Srbe, Hrvate i neke druge malobrojnije slovenske mase. Primanjem hrišćanstva (zapadnog i istočnog) započinje diferencijacija između najveća dva plemena, srpskog i hrvatskog, dok je dio slovenske populacije bogumilske vjere svoju identifikaciju potražilo u bosanstvu tj. bošnjaštvu. U Bosni tokom srednjeg vijeka biti Srblin, Bosanac, Bošnjanin ili Bošnjak kako istorijski izvori govore, bilo je jedno te isto. Provalom Turaka (Osmanlija) krajem 15 vijeka, a pogotovo vijek kasnije nakon njihovog prodora prema sjeveru, veći dio bosanskog srednjovjekovnog plemstva da bi sačuvali stare privilegije prešlo je na islam. Na novu religiju jednako su prelazili bosanski feudalci sve tri vjere: u srednjoj Bosni katolici i bogumili, a u istočnoj Bosni, kao i na jugu u Hercegovini pravoslavni. Tokom 17 vijeka na muslimansku vjeru prešao je najveći broj pripadnika bogumilske sekte u srednjoj Bosni. Izvori govore da je ova konverzija bila uglavnom dobrovoljna, prije svega iz vjerskih razloga (mnogo sličnosti sa starom vjerom), kao i zbog olakšanog statusa muslimanskih vjernika u odnosu na katolike i pravoslavce. Takođe, bilo je i slučajeva tzv. devširme tj. nasilnog prevođenja u islam, prvo odvođenjem hrišćanskih dječaka u vojsku, a zatim vaspitavanjem u muslimanskom i osmanskom duhu (slučaj Mehmed paše Sokolovića). Daljna identifikacija sa religijom novih gospodara bila je presudna za nacionalno osjećanje i posebnost bosanskih muslimana. Islamizacija Bosanaca trajala je do 1699. godine, kada je Karlovačkim mirom Osmansko carstvo izgubilo teritorije sjeverno od Save. Od tada je u Bosnu nahrlio veliki broj islamizovanih Slovena iz Slavonije i Dalmacije. Ovi su se naselili duž Save i Une, zatim oko Prijedora, Sanskog Mosta i Kozarca, gdje ih ranije nije bilo. Muslimana je od tada u BiH bila podjednako sa ostala dva naroda zajedno, što je bio jedan od glavnih razloga da se sa njom stane. Bosna je od početka 18 vijeka kao najzapadnija regija Osmanskog carstva postala mezimica istanbulskih sultana. To je vrijeme početka konstitucije Bošnjaka, kao posebne bosanske nacije. Međutim, bosanski muslimani razlikovali su se po mnogo čemu u upravima od osmanskih Turaka, sa kojima su se miješali i time stvarali novu antropološku sliku, drugačiju od bosanskih katolika i pravoslavnih. Antropološki (fizička) gledano Bošnjaci su uistinu mješavina slovenskog i azijskog elementa, pogotovo u mjestima sa snažnijom vojnom upravom i garnizonima u kojima su bile koncentrisane vojske iz raznih osmanskih oblasti, sastavljene od raznih naroda (Čerkezi, Turci, Čečeni, Albanci). Iz Srbije za vrijeme kneza Mihaila tamošnji muslimani iseljeni su najviše u istočnu Bosnu, čime je njihov element u tom dijelu dosta osnažio. Koncentracija muslimanskog stanovništva u 19 vijeku osim u srednjoj Bosni gdje ih je bilo najviše još od prevjeravanja bogumila, bila i u zapadnoj Bosni, oko Bihaća, Cazina i Bužima (pridošlice iz hrvatsko-slavonsko-dalmatinskih krajeva) i na istoku, u Podrinju (pridošlice iz Srbije). Antropološki posmatrano po svemu se zaključuje da su Bošnjaci nacionalni konglomerat ili miješavina raznih plemena: Sloveni bogumili, Srbi pravoslavni, Hrvati katolici, azijski narodi. Dugo vremena pisali su ćirilskim pismom (stara Srbija), a turski ili arapski jezik znalo je vrlo malo Bošnjaka. Sredinom 19 vijeka listove koje su uređivali ugledni Bošnjaci pisani su ćirilicom i arapskim pismom, a tek sa dolaskom Austrougarske Monarhije bosanski muslimani usvajaju latinicu kao svoje pismo, koja se ni po čemu ne razlikuje od hrvatske latinice. U najvećem broju Bošnjaci su od svoga postanka živjeli u gradovima u kojima su se, pored vojno-policijskih i činovničkih poslova, bavili zanatstvom.     I pored otpora rješenju Berlinskog kongresa 1878. godine da BiH okupira Austrougarska Monarhija, Bošnjaci su bili njeni najlojalniji podanici. BiH je u vrijeme Austrougarske Monarhije svedena u današnje okvire, a bosanski muslimani bili su ravnopravni sa druga dva naroda. Stvaranjem vještačke Bosanske nacije Benjamin Kalaj je za tu ideju pridobijao uglavnom muslimane, premda su i oni kasnijom borbom za vjersku autonomiju (vakufsko-mearifska) napustili ideju integralnog trokonfesionalnog Bosanstva. Tokom Prvog svjetskog rata Bošnjaci su bili odani vojnici Austrougarske Monarhije, da bi u Kraljevini Jugoslaviji veliki broj njih iselio u Tursku. U zemlji Srba, Hrvata i Slovenaca muslimanski intelektualci nacionalno su se opredjeljivali kao Srbi (Mehmed Spaho, političar) ili kao Hrvati (Hamdija Kreševljaković, istoričar), dok je za one manje pismene vjersko opredjeljenje bilo dovoljno. Tokom Drugog svjetskog rata BiH je postala dio Nezavisne države Hrvatske, a Bošnjaci–Hrvati muslimanske vjere. Veliki broj muslimana učestvovao je tokom rata (1941-45) u raznim vojskama: ustašama i domobranima, muslimanskoj miliciji, NOB-u, a bilo ih je čak i u četnicima. Tokom  međusobnog ubijanja stradavali su od svih, a najviše od četnika u istočnoj Bosni. Odlukom AVNOJ-a BiH je definisana kao posebna socijalistička republika buduće Jugoslavije, čime je na novim osnovama konstitucija Bošnjačke posebnosti reafirmisana. Ipak, kao i ranije neki od njih osjećali su se i dalje Srbima (Meša Selimović, književnik) ili Hrvatima (Mehmedalija Mak Dizdar, književnik). Posljedni rat 1992-1995. godine Bošnjaci će dočekati kao Muslimani (sa veliko prvo slovo M). U ratu vođenom na čitavoj teritoriji BiH u kome ih je najviše stradalo, konačno je definisana i utemeljena bošnjačka nacionalna zasebnost. Bošnjaci su indoevropljani, južni Sloveni i muslimani, pišu latinicom i govore bosanskim jezikom štokavskog dijalekta. Ono čime mogu da se ponose je njihova kuhinja (razne vrste slanih i slatkih jela) zvana sofra. Većinom (90%) žive u Federaciji BiH, a procjena je da ih u čitavoj BiH ima oko 45%. Van BiH, najveći broj Bošnjaka danas živi u Raškoj (Srbija) i Sandžaku (Crna Gora), smatrajući BiH svojom matičnom zemljom.   

 

Film Fahrenheit 9/11 Michael Moor-a, snimljen sa jasnim ciljem i aluzijama na politiku G. W. Bush-a, kome su se 11. septembra 2001. ušunjali leteći mudžahedini u kućno dvorište i udarili na New York-škog Momu (ili Uzeira) (čitaj: Svjetski trgovački centar), ne treba dovoditi u vezu sa ovom neobičnom pričom. Osim kada je riječ o jeseni. 

Naučno-fantastični film Fahrenheit 451 (F 451) režisera Francoisa Truffaut-oa iz 1966. jedini je njegov film na engleskom jeziku i prvi u boji, a priča je o imaginarnoj totalitarističkoj budućnosti u kojoj se svako posjedovanje knjiga smatra zločinom. Baziran je na futurističkom romanu Ray Bradbury-a iz 1951. godine i scenariju pisanom takođe po ovom romanu četvorke: Jean-Louis Richard-a, David Rudkin-a, Helen Scott i Francoisa Truffaut-oa. U budućnosti, po ovom romanu, ljudi se informišu jedino preko zidnih ekrana. Antiemotivni i surovi futurizam osnova je filma, u kome glavne uloge dijele Oskar Werner i Julie Christie. O. Werner, koji po svojoj uniformi više liči na vatrogasca, tumači Guy Montag-a glavnog knjigospaljivača. Intelektualno suzdržan, ovaj revnosni Vladin spaljivač pisane riječi oženjen je takođe neemotivnom i kodiranom Lindom (J. Christie), pripadnicom i pristalicom vladajućeg mišljenja Vlade i Države, dakako u nepoznatom, budućem i pretpostavljenom vremenu. Kada Montag upozna lijepu Clarissu, čija se hrabrost ogleda u daljem čitanju knjiga, to mu postaje privlačno (ili je obrnuto: knjige mu postaju privlačne zbog Clarisse) i on mora da se odluči između dvije žene, koje glumi ista glumica-Julie Christie. Clarissa u koju se Montag zaljubljuje posljednji je ostatak ljudske emocije, koja Montaga, inače odanog državnog knjigospaljivača preobraćuje u revolucionara. Emocija i ljubav aktiviraju na taj način plastičnog Montaga za spas Čovječanstva. U tom trenutku ljubav koja je nekada pokretala Čovječanstvo, kao da je sakrivena u knjigama. Zato on počinje da ih nabavlja i čita. U tom zločinačkom poduhvatu love ga bivši saborci, knjige mu spaljuju i protjeruju u egzil–koloniju gdje ljudi poput njega knjige uče na pamet, čuvajući ih za buduće generacije. Film sam gledao prvi put ranih 80-tih i izgledao mi je isto kao i danas, neobično i ludo. Istina, oduvijek su me fascinirale neobične pojave, a Fahrenheit 451 je za znatiželjnog dječaka, kasnije radoznalog mladića i danas odraslog čovjeka oduvijek bila najneobičnija filmska pojava. Film je konstrukcija imaginarnog Čovječanstva, čemu ono po svojim postupcima i delanju (ne)namjerno teži od svoga postanka, a to je u ovom slučaju mračna budućnost u kome vlada ljudsko Zlo. Danas kada saberemo (ili od živih bolje oduzmemo) sve žrtve prošlosti Svijeta koje je stvorio čovjek, sagledamo ruševine nastale zbog viših ciljeva, pobrojimo vještački izazvane bolesti, zaraze i zagađenja koja uzrokuju pustošenja, identifikujemo i lociramo ovozemaljske štetočine, Zlo istinski ima šansu da zacijelo i pobjedi. I pored sjajne ideje da knjigu naslovi temperaturnom tačkom na kojoj papir počinje da gori, aludirajući na zabranu svake pisane riječi, a time i slobodu mišljenja, ostaje nedovoljan odgovor na pitanje šta je Bradbury-a navelo da piše knjigu o asocijalnoj budućnost, koja nas nažalost nezaobilazno čeka? Prije svega treba poći od pitanja: Kako je izgledala pobjednička Evropa u vrijeme kada je Bradbury pisao F 451? Svijet predstavljen u knjizi i filmu izgleda kao jedan od varijanti totalitarnih sistema, koji su se na repertoaru 50-ih i 60-ih godina nudili kao rješenja mogućih društvenih sistema. Oba društva (zapadno i istočno) zajedničkim su snagama porazile nazi društvo, koje je poznato je, javno bacalo knjige na gomilu i spaljivalo ih. U čemu je razlika ili pak sličnost? Zapadni (SAD) liberalno-kapitalistički sistem nakon uspjeha u Drugom svjetskom ratu počivao je na desničarskom Eisenhauer-ovom republikanizmu sve do Kennedy-a. On se uistinu i ne može smatrati totalitarnim sistemom, iako je imao sporne elemente koje bi ga u nekim momentima mogli takvim okarakterisati, bar u prvim godinama iza rata. Drugi, istočni politički sistem oličen u SSSR-u bio je klasični ljevičarski totalitarizam, u kojem se knjige nisu spaljivale, ali su mnoge od njih bile zabranjene, naročito one opasne po Vladu. U SAD-u knjige se nisu zabranjivale, ali većine knjiga antikapitalističke sadržine nije bilo na tržištu. Za Bradbury-a fenomen spaljivanja bila je najvjerovatnije slijedeća faza razvoja ovih društava ili bar jednog od njih. Imaginarna slika budućeg Svijeta, predočenog u knjizi i filmu F 451 mogao bi da predstavlja i zamišljenu zemlju űbermensch-ova, u slučaju da je Adolf Hitler imao više sreće. Sasvim sigurno je da bi se knjige spaljivale kao vještice na lomači, slobodno mišljenje bilo bi zabranjeno, a nacionalni rasistički kolektivizam bio bi vladajuća ideologija. Vremenom taj bi sistem prestao sa fizičkom represijom, pošto bi ljudi živjeli po zamišljenoj projekciji. Sva čula, osjećaji među ljudima, izumrla bi u korist vođe i rasne čistote. Knjige kompromitovanog sadržaja bile bi na vrijeme žigosane i spaljene, jer višak informacija predstavljao bi stalnu opasnost za savršeni nacionalno-socijalistički sistem. Većina ovih elemenata u F 451 zastupljena je. Film F 451 gledano sa estetske strane je plastičan i drečav (čitaj: nimalo kičav), uostalom kao i većina fantastic filmskih žanrova iz toga vremena. PVC je bio na raznim probama u to vrijeme, a u design-u se to eksperimentisanje najbolje primjeti. Voštani ljudi, plastične stvari, asocijalno društvo, čista rasa, kontrolisano mišljenje, bezgrešna Vlada, kolektivizam i ograničena sloboda, koje sve redom iznenada počinje da nagriza ljubav kao najstarija i nepobjediva emocija, suština je F 451 priče. Osim toga, najubjedljivije od svega je atmosfera (zar ona i nije najbitnija?) koja vlada u filmu. Sve moje jeseni izgledaju kao u filmu i zato je F 451 ponajviše neponovljivo lud i neobičan. Većina scena odigrava se u poluoblačnoj i hladnjikavoj jeseni, što i ne treba da čudi, jer film je snimljen na jesen, 14. novembra 1966. godine. Šunjanje kamere uperene prema ogoljenom i gustom drvoredu, sivilo i muzika koja škripi i huče kao jesenji vjetar, atmosfera je koju sam prepoznao samo još jedanput-u The Ice Storm, kasnijem filmskom ostvarenju snimljenom takođe na jesen, 27. septembra 1997. godine.      

Zašto sam Folklornu magiju (FM) gledao dva puta? Vrlo rijetko nešto se čita, a kamoli gleda dva puta. Kada čitamo zamišljamo određene scene, koje mogu da izgledaju uvijek drugačije, pa zato nešto možemo da čitamo više puta. Kada nam scenu neke priče serviraju drugi, kao što to uživo čine glumci sa pozornice ona se rijetko gleda dva puta. Scene uživo, slabo da su ponovljive. Folklorna magija je osim relaksirajuća i vrlo ljekovita predstava, nimalo običnih pozorišnih glumaca, sa scenama vrlo dobro ponovljivim. U zagušljivoj atmosferi zvanoj odrastanje, mađioničari FM-a posljednja su nada koja kaže: Nisi sam. Prvi put gledao sam ovu predstavu krajem prošlog mjeseca, a drugi put sinoć. Ići u Dječije pozorište sa sinom i suprugom, podrazumijeva da veći dio predstave uživaš u posmatranju svoga dijeteta, dok gleda predstavu. Međutim, ovoga puta nije bilo tako. Ispočetka sina sam posmatrao jednim i poluotvorenim desnim okom, samo nekoliko minuta, jer FM je predstava za sve, za djecu koliko i za odrasle. Jednočasovna predstava u izvođenju glumaca ili mađioničara Dječijeg pozorišta je priča za sve uzraste, kako je uostalom i podnaslovljena. Premijera FM-a bila je u septembru 2008, a sve pripreme i vježbe imao sam priliku da slušam kroz hodnike koji spajaju Muzej i Dječije pozorište. Bila je čast čuti je među prvima.FM je najljepše što se danas događa u Banjaluci i trenutno je popularnija od bilo koje političke stranke ili ličnosti. Izvođači radova ušli su u sve to na slijepo, kombinujući naš folklor sa bugarskim, pa šta bude. I ispalo je magično. Bugarska scena i režija na naš način u pratnji nama vrlo poznate-narodne muzike (Ko je nikada nije volio, može i da mu se svidi. Naravno, u ovom aranžmanu). Kao muzička podloga, čini se da se u drugoj ili trećoj priči provlači etnomuzika (srpsko-mađarsko-jevrejsko-ciganska) meni vrlo dragog muzičkog (i takođe) mađioničara Borisa Kovača. FM je fenomen, jer odrasli pune pozorište za djecu. U ruiniranom društvu pogođenim ratom sa svim popratnim pojavama zvanim ljudski parazitizam, kao i sve većem strahu od nadolazeđeg recesivnog talasa zvanog (pr)opadanje, naši mladi glumci kao da nam daju umjetno disanje. Posljednje? Bojim se.

  

Kao i u prošlosti, a tako i danas, Hrvati u Bosni i Hercegovini koncentrisani su u tri zemljopisna dijela ove zemlje. Najviše ih je na jugu, u Hercegovini, kod kojih je nacionalna svijest najjače izražena. Osim u Hercegovini bosanski Hrvati žive u srednjoj Bosni i na sjeveru, u Posavini. Postoji osnovana pretpostavka da su zapadni Hercegovci potomci starih Hrvata, slovenskog plemena, koji su tokom VI vijeka zajedno sa Srbima doselili u Bosnu. U vrijeme Velike seobe Hrvati su u velikom broju naselili krajeve zapadno od rijeka Vrbasa i Cetine, kao i one južno od rijeke Plive. Po K. Porfirogenitu linija Vrbas-Pliva-Cetina, bila je u 10 vijeku prirodna i etnička granica između Srba i Hrvata, o kojoj su kasnije pisali mnogi naučnici, a svoju konačnu ocjenu dali dva istoričara iz 19 vijeka: Stojan Novaković i Franjo Rački. Imajući u vidu činjenicu da je hrvatska država bila jača na jugu, u dalmatinskom dijelu, posve je normalno da se hrvatski nacionalni element iz tog prvca širio prema istoku. Negdje sve do osmanskih osvajanja koja je uzrokovala srpske seobe na zapad, Cetina je dugo vremena ostala hrvatsko-srpska međa. Vjerovatno je da je tada veliki broj starih Hrvata, pa i onih u Hercegovini, ostao u tzv. oazama, otsječen od ostalih nepokorenih Hrvata. Snaga južnog hrvatstva u, kako ju je stara i neozbiljna istoriografija nespretno i kabasto nazvala preostacima preostataka nekadašnje srednjovjekovne Hrvatske, počivala je na narodnoj epici i crkvi (naravno katoličkoj). Posve slično Srbima. Od toga vremena katolička crkva se u neku ruku nacionalizuje i postaje Crkvom u Hrvata, kako ju neki autori nazivaju i danas. Dakako da je tokom osmanske vladavine nacionalna svijest Hrvata u Hercegovini blijedila, gotovo sve do vremena druge polovine 19. vijeka tj. do ustanka 1875-78. godine. Nakon okupacije BiH od strane Austrougarske 1878. godine, Hercegovina zapadno od rijeke Neretve postala je integralni dio (fizičko) ostalih hrvatskih pokrajina (Hrvatska, Dalmacija i Slavonija).

Srednjobosansko hrvatstvo nije starije od 150 godina. Srednja Bosna je oblast u srednjem vijeku pretežno bila naseljena katolicima (i bogumilima). Katolička crkva bila je državna bosanska religija, a bosanski kraljevi njeni zaštitnici. Srednjom Bosnom smatra se oblast centralnog dijela Bosne omeđen: Usorom na sjeveru, na jugu Hercegovinom, na istoku Sarajevom i na zapadu planinom Vlašić. Sve do propasti 1463. godine na tom prostoru nekada je egzistiralo Bosansko kraljevstvo. Srednjobosanski katolici (nekada i danas) antropološki posmatrano, s pravom se mogu smatrati starim i pravim Bosancima. Najprije je da je riječ o potomcima starih Slovena (Bijelih Srba i Hrvata), koji su u vrijeme širenja hrišćanstva primili ovu religiju sa Zapada, da bi se nakon cijepanja hrišćanstva 1054. godine konačno formirali kao katolici. Istina, dugo vremena veći dio njih ostao je nekršten (pagani), da bi nešto kasnije i oni prešli na zapadno hrišćanstvo. Zapadna crkva je ratujući protiv bogumila ulazila u srednju Bosnu sa juga još u 13. vijeku, preko franjevačkog reda. Za franjevce je Bosna bila poseban izazov: borba protiv patarena, kojih je u Bosni tokom srednjeg vijeka bio priličan broj, kao i protiv pravoslavnih otpadnika ili šizmatika (kako su ih zvali), raspostranjenih najviše u istočnom dijelu Bosne. Trebalo je jedne istrijebiti, a drugima zapriječiti širenje na Zapad. Katolička crkva bila je najjača bosanska srednjovjekovna institucija, a njeni podanici smatrali su sebe Bosancima i kršćanima. Bosanstvo je kod katolika srednje Bosne dugo vremena bilo izraženo više nego kod pravoslavnih i muslimana. Katolička crkva dosta je uložila u srednju Bosnu. Preko svojih podanika, u prvom redu Dubrovačke republike, podizala je samostane veleljepne arhitekture. Katedrale gotičkog stila naslijeđe je službenika države Sv. Vlaha, koji su sa srednjom Bosnom trgovali tokom čitavog srednjeg vijeka. Više od svega Dubrovčani su bili zainteresovani za rudarstvo, zbog čega su na tom prostoru obrazovali trgovačke i rudarske kolonije. Svoju koloniju imali su Dubrovčani i u Srebrenici, koja je jedno izvjesno vrijeme imala katoličku većinu. Zvali su je Bosna Srebrena (Bosnae Argentinae). Srednja Bosna kao baštinica teritorije srednjovjekovne bosanske države oivičena je materijalnim preostacima (crkve i stari gradovi). Na temeljima jednog broja njih podignuti su drugi vjerski objekti (džamije i pravoslavne crkve). Kada su osvojili Srebrenicu, Turci su do temelja porušili staru katoličku katedralu. Ekskluzivno baštinstvo bosanske državnosti kod bosanskih katolika, ogleda se danas u tradiciji tetoviranja njihovih žena. Kada je napustila Bosnu, posljednja bosanska kraljica Katarina otišla je u Italiju istetovirana. Da bi sačuvali tradiciju na nju, bosanske katolitkinje se na isti način i danas tetoviraju-u glavnom po rukama. Veliki broj katolika srednje Bosne (okolina Sarajeva) raselio se u 17. vijeku, naročito kada je Eugen Savojski izvršio prodor do Sarajeva, u pokušaju da ga osvoji i kada je u povratku sa sobom u Slavoniju preselio brojne katolike. Računa se da je tada srednja Bosna praktično opustjela. Katolici su jedanko kao i pravoslavci, kojih je uvijek bilo dvostruko više, trpili Tursku tiraniju. U strahu da ih Osmanlije ne otkriju, svoje fratre i sveštenike koji su agitovali protiv Turaka nazivali su među sobom ujaci. Bosanski katolici imali su i svoje junake i hajduke opjevane u narodnim pjesmama (Kiko i Zelić). U ustancima koje su tokom čitavog 19 vijeka protiv Turaka vodili Srbi, katolici u Bosni su podijeljeni. Oni bliži katoličkoj crkvi i Vatikanu (Ivo Bojađija, Pajo Dodić) bili su više pasivni ili na strani Turaka u gušenju ustaničkih pokreta. Drugi pak, sa jačim narodnim osjećanjem (don Ivan Musić, fra Bono Drežnjak) bili su uz Srbe i protiv Turaka. Sve do ustanka Srba 1875-78. godine i dolaska Austrije hrvatsko ime nepoznato je među njima, a o tome su svoja pisana svjedočanstva ostavila najpismeniji među njima: fra Anto Knežević bio je Bosanac, fra Ivan Frano Jukić je bio Ilir, fra Grgo Martić i fra Martin Nedić jedno vrijeme izjašnjavali su se kao Srbi. Neki od njih, kao fra Tomo Kovačević prešao je na pravoslavlje i bio službenik srbijanske Vlade u Beogradu.

Hrvati u ostalim dijelovima Bosne drugačijeg su porijekla. Do 17. vijeka u  Posavini je bilo najviše katoličkih pridošlica iz srednje Bosne, da bi Posavina zadobila karakter katoličke regije početkom 17. vijeka, nakon austro-turskih ratova tj. nakon Požarevačkog i  Beogradskog mira, kada je Austrija zadobila uži pojas bosanskog posavlja. Centar vjere za posavske katolike bio je u ranijim srednjovjekovnim vremenima  mađarska Kaloča, da bi se kasnije preselio u Đakovo. Zbog blizine Hrvatske njihovo je hrvatstvo bilo jače izraženo, kao i osjećaj pripadnosti katoličkoj crkvi. Dugo vremena odomaćen naziv za katolike sa sjevera bio je Šokac. Dvije su antropološke teorije koje tumače porijeklo ovog naziva. Prema starijoj verziji naziv Šokac potiče od staromađarske riječi šok što znači još. Naime, kada je Bosna pala pod Turke veliki se broj katolika iseljavao na sjever. Tada su ih prihvatali Mađari i pri svakom prelasku rijeke Save govoreno im je šok, šok odnosno još, još...Prema drugoj teoriji naziv su im dali domaći pravoslavci po šaci ruke (šaka-šakci-šokci), desnici kojom se krste, za razliku od ovih koji se krste sa tri prsta. Dok ih neki BiH historičari (Bošnjaci) smatraju i dalje Bosancima rimokatoličke vjere, koji su se u doba Romantizma pohrvatili, većina srpskih istoričara smatra ih (po jeziku i štokavskom narječju kojim govore) čistokrvnim Srbima-katolicima.

Kada Austrija 1878. godine ovlada Bosnom i Hercegovinom katoličko stanovništvo se uvećava. Nova vlada uvezla je u Bosnu činovništvo iz austrijskih zemalja, uglavnom katolike, koji se vremenom kroatizuju jačajući na taj način hrvatski nacionalni element. Od tog vremena vjera je definitivno postala vododjelnica bosanskih naroda. Tokom vremena, činovnici i vojnici hrvatskog, slovenačkog, njemačkog, poljskog, češkog i italijanskog porijekla, miješanjem sa domaćim katolicima postaju čistokrvni Hrvati. Hrvata je prema prvim popisima, koje je uradila Austrija (Turci su popisivali samo muškarce i vojnike) bilo između 18 i 22%. Najviše ih se tako izjasnilo u posljednjim godinama austrijske uprave, da bi u kasnijem vremenu njihov broj počeo da se postpeno smanjuje. Između Dva rata (1918-1941) okupljali su se oko politike-dezintegrativne i antidinastičke Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja je zagovarala hrvatsku republiku uvećanu za dijelove BiH (sa većinskim hrvatskim življem). Stjepan Radić, obilazeći katolička sela u Bosni, širio je svojom propagandom hrvatstvo i u tome uspio. Na prvim  popisima Kraljevine SHS, nekada katolici u Bosni izjasnili su se kao Hrvati. Tokom Drugog svjetskog rata veći dio bosanskih Hrvata bio je lojalan NDH vlastima (domobrani i ustaše), dok se jedan manji dio uključio u NOB. Zbog pristajanje uz ustašku politiku, veliki dio njih (posebno Crkva) anatemisan je i kažnjavan nakon rata. Prije zadnjeg rata bilo ih je 18% od ukupnog broja stanovništva BiH. Na prvim višestranačkim izborima okupili su se uglavnom oko HDZ BiH (Hrvatska demokratska zajednica), stranke prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana. Veliki broj bosanskih Hrvata položilo je živote za nezavisnost Hrvatske u ratu 1991-1995. godine. Tokom posljednjeg rata organizovali su Hrvatsko vijeće obrane (HVO), vojnu formaciju koja je kontrolisala hrvatsku teritoriju u BiH (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna). Dosta ih je nastradalo ratujući protiv bosanskih Srba 1992. godine, a još više 1993. godine u ratu protiv Bošnjaka. Prema slobodnoj procjeni računa se da se tokom rata njhov broj prepolovio (izginulo, izbjeglo i odselilo u Hrvatsku). Danas ih u BiH živi između 9 i 11% od ukupnog stanovništva.          

Da ljudi mrze ljude i bez razloga, to je najsnažniji utisak koji me je od uvijek pratio. Na žalost. Ljubomora, zavist i pakost ćerke su opake i neizlječive bolesti zvane ljudska mržnja, a njeni uzročnici i potencijalni prenosioci virusi zvani mikro-mizantropi. Društvena virusologija, koja se cijelog našeg postojanja bavi identifikacijom tj. pronalaženjem uzroka postanka, razvoja i na kraju mutacije (u sve većem poletu) ove pošasti, nemoćna je i nauka je na izdisaju. Izgleda da lijek ne postoji i da ga je nemoguće pronaći. Najvjerovatnije je da ovi virusi (mikro-mizantropi) od sličnih i postaju (nepoznato mjesto i vrijeme postanka), zbog čega im je još od prvih dana života strukturna baza snažna, a njihov životni put praktično predodređen. Kasnije, kada se razmnože gnijezde se u ljudima, onim izabranim i takođe predodređenim da ih nose, pa i prenose. U takvim ljudima oni nalaze smisao svog daljeg postojanja, zbog čega su naprosto vječni i neuništivi. I jedni i drugi. Izdržavaoci i potencijalni prenosioci zvani Mizantropi-ljudi, uvijek su tu, pored nas. Izgleda da su raspoređeni  tačno gdje i koliko treba. Pod uticajem snažne infekcije izazvane mikro-mizantropima virusima, Mizantropi-ljudi na nas djeluju na različite načine. Uglavnom je dovoljno da nas okružuju, da su tu i da nam svojim prisustvom ne daju mira. Energija koju na nas prenose, u fizici je poznata kao negativna, a svima je poznato da se samo neiskorištena energija u većini slučajeva pretvara u negativnu. Mizantropi-ljudi od prezauzetosti drugima i nemaju vremena za sebe, kao ni za svoje. To su oni što vole da ne vole, da laju i lažu na druge, da zavađaju dobre. To su oni što im se oči nikada ne smiju... Kada se mizantropi-virusi multiplikuju, dejstvo na Mizantrope-ljude takvo je da ovi mogu i da vas otruju-ljudskom mržnjom, najneizlječivijom bolešću savremenog čovječanstva.   

 

Grlom u jagode (1975.) i Nešto između (1982.) su serija i film meni veoma dragi iz dva razloga: prvi je što ih je režirao Srdjan Karanović, a drugi što je muziku za njih napisao Zoran Simjanović. Sklad lijepih Srdjanovih priča i Zoranove muzike, koja svojim sentimentom uvijek podsjeća na ljepšu stranu vlastite prošlosti, u ova dva filma ili bolje rečeno serije pokazale su se prosto neodoljivim, u svako doba: za gledanje, kao i za slušanje. Uvijek i u svako vrijeme.

Grlom u jagode, seriju snimanu u godini moga rodjenja imao sam priliku da gledam u reprizama. Sa (ne)voljama Baneta Bumbara mogao se poistovjetiti gotovo svaki dječak, od bebinstva preko djetinjstva do rane mladosti. Istina, nije svako imao problema sa gojaznošću kao Bane, ali Bane je bježao od kuće, odrastao je na asfaltu, davao i dobijao batine, imao dobro društvo (Uške, Miki, Čombe, Goca, surovi Tale) koje se na kraju raspe, kao i svako drugo. Nešto između prvi put sam gledao, takođe kao dječak. Ovaj vrlo neobičan film prikazivao se u serijama cijele 1983. godine, svake nedjelje. Gledajući seriju prvi put u životu vidio sam ljubav između dvoje, muškarca i žene, pa se malo iskomplikovalo, pa ih se voljelo troje - dva muškarca (Miki Manojlović i Dragan Nikolić) voljela su jednu istu ženu (Caris Corfman)...što je, naravno, bilo zbunjujuće za nekoga ko ima 7-8 godina. Srdjan je starijoj generaciji poznatiji po kultnom filmu Petrijin vijenac (1980). Moja mama voljela je taj film. Srdjan je sin Milenka Karanovića, beogradskog gimnazijskog profesora, karikaturiste lista Jež, filmskog arhiviste, osnivača i prvog direktora Jugoslovenske kinoteke u Beogradu. Nadasve pismen, a imao je biti podražavan i podržavan od koga. Rođen je 1911. godine u Bihaću, a odrastao u Sarajevu. Otac mu je bio Milan Karanović, najveći bosanski etnograf i kustos. Milan je rođen 1882. u Velikoj Rujiškoj kod Bos. Novog. U Sarajevu je završio gimnaziju i Pravoslavnu Bogosloviju na Reljevu, kraj Sarajeva. Kao pristalica Petra Kočića tokom Prvog svjetskog rata tamničio je u austrijskom banjalučkom zatvoru. Nakon rata prestao je sa svešteničkim pozivom i nastavio kao sakupljač etnografske kulturne baštine svoga kraja i okoline. Bio je blizak saradnik Jovana Cvijića i pisac stotinjak naučnih radova, većinom iz etnografije. Izmedju Dva rata i nakon rata (do smrti 1955.) radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Veza između Milana i Srdjana ogleda se prije svega u nadimku Điđo, koji je deda nadjenuo svome unuku. Naime, kada ga je prvi put ugledao, Milan je za Srdjana rekao da je pravi Džidžo – dragulj. I jedan i drugi bili su anketari života običnih ljudi i njihovih sudbina. Stariji je radio na terenu sa seljacima nalivom i perom, a mlađi sa urbanusima beogradicusima filmskom kamerom. Nakon Milanove smrti, svu prepisku sa J. Cvijićem, ličnu arhivu i predmete čuvao je sin Milenko u Beogradu, sve do svoje smrti 1992. godine. Milan Karanović bio je sin buntovnog popa Đurađa Karanovića zvanog pop Đoko Karan. Pop Đoko, kao hajduk vojevao je protiv Turaka u zapadnoj Bosni polovinom 19 vijeka. Po propasti jedne bune (Doljanska, 1858.), prebjegao je u Srbiju. Kad otpočne nova akcija ustanika 1875. godine vraća se u Bosnu i ratuje protiv Turaka, rame uz rame sa Petrom Mrkonjićem i Golubom Babićem. Bio je jedan od boljih boraca ustanka, zbog čega je od strane srbijanskog kneza Milana IV Obrenovića odlikovan Takovskim krstom i Srebrenom kolajnom za hrabrost. Ovo je mala priča o velikim ljudima. Četiri generacije, od hajduka do režisera. Buntovni pop najvjerovatnije je sinu Milanu ostavio svoje lične predmete. Milan je sve prikupljano ostavio sinu Milenku, a ovaj svome sinu Srdjanu. Posljednji je sve predmete zavještao Zemaljskom muzeju u Sarajevu, instituciji u kojoj je djed Milan radio i stvarao 40-tak godina. Predmete izdvojene u posebnu sobu imao sam priliku da vidim u maju ove godine, tokom radne posjete ovom muzeju. Oni su priča o četiri generacije: o buntovnom popu-hajduku, čiji su predmeti izloženi u posebnoj sobi; sinu Milanu, koji je u Muzeju proveo radni vijek; njegovom sinu Milenku, koji je cjelokupnu očevu zaostavštinu (djedovinu) brižno čuvao i, na kraju (ili početku) Srdjanu, koji ju naslijeđenu od svoga oca zavještao Muzeju, gdje im je i mjesto.   

Nakon samoubistva Iana Curtisa 1979. preostala tri člana punk grupe Joy Division: Peter Hook, Stephen Morris i Bernard Sumner obrazovali su New Order čime je započela era elektronske muzike. Albumom Blue Monday iz 1983. grupa je raščistila sa rok prošlošću i do danas preživjela zahvaljujući, prije svega snažnoj intuitivnosti B. Sumnera, prvog među jednakima. Umirući rockenrol New Order pokušavao je spasiti uvođenjem elektronskih pomagala, prvo sintisajzera, a kasnije kompjutera. Uz ovo, New Order ostao je prepoznatljiv po dubokom basu koji snažo daje ritam i nekad samostalno preuzima akciju. Tako je nastala njuorderovska muzika koju sam uvijek smatrao nečim nadasve posebnim.  

Fenomenalnost ove grupe ogleda se u prilagodljivosti starih garažnih punkera iz Manchestera modernim tokovima. Oni su alternativa i avangarda dugo vremena bili u isto vrijeme. Za 30-tak godina objavili su 10-tak albuma. Muzički kritičari svrstavaju ih u nekoliko žanrova: alt-rock, techno, electronic-rock, acid, house, disco-dance, pop, hip-hop, industrial, što oni zaista i jesu. Alternativni su (Let′ s Go, Run, Temptation, 60 MpH), jer su mančesterski surovi. Electronic (MTO, Spooky, Regret, Evil Dust) band su od početka, a techno (World, World in Motion) od kraja 80-tih, s tim da su im melodične pop (1963, Your Silent Face, Turn, Waiting for the Sirens′ Call) pjesme uvijek bile jača strana, kao i neka vrsta disco muzike sa prizvukom dancea (Bizzare Love Triangle). Pjesmi Don′t Do It industrial kao muzički pravac može da zahvali što danas postoji. 

New Order imao je snage da nakon Curtisovog odlaska nastavi sa sviranjem i takvih grupa je vrlo malo. Osim što je uticao na druge muzičare, New Order je uticao i na društvo. Na modu, prije svega. Izgledati obično, bio je stil koji su nametali. 

 

New Order svira pametnu muziku svih 30 godina. Trebalo je preživjeti i nadživjeti razne heavy metalce, hard rockere, sentiševce, kvazi elektroničare, rapere...New Order je avangardan, jer je ispred svoga vremena. Mnoge stvari započeo je i kasnije prepustio drugima da se njima zabavljaju. New Order izgleda samozadovoljno. Hladni Englezi, na prvi pogled, ali sentimentalni. New Order se ne gura u prve redove. Nema potrebe. Uvijek je prvi. On je disciplinovan i za to je dugovječan. Nastupi su mu blagi i sigurni, a to može samo neko sa jakim argumentima. New Orderov najjači argument je njegova muzika.     

         

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi
• Administracija

«	Jul 2025					»
Po	Ut	Sr	Če	Pe	Su	Ne
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

• NAŠOJ JEDINOJ BEBI
• Someone, Somewhere In Summertime
• FIL(OMEN)A
• ljudi su nesretni
• MOJOJ ŽENI
• ŽUDNJA
• Late for the Sky
• DIJETE
• Socijalna antropologija Bosne i Hercegovine 3: Esej o Bošnjacima
• Fahrenheit 451

• Generalna [20]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom