tein

Osjećaj pripadnosti

tein | 20 Decembar, 2008 23:02

Unazad nekoliko godina sa prijateljima i sagovornicima istih, sličnih, pa i različitih pogleda na naše društvo raspravljam jednu savremenu i sociološku temu. Riječ je o osjećaju pripadnosti srpskoj naciji, odnosno šta je ono najvažnije što nas, bosanske Srbe, pogotovo mlađe generacije nacionalno opredjeljuje i svrstava u red srpske nacije. U Srbiji u kojoj se nacija gradila na način specifičan i karakterističan svim velikim narodima nekad je bilo dovoljno biti državljaninom Srbije, pa da se bude Srbin. Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije i zato je prilično drugačije, ili je to samo naizgled tako...

Jedan broj mojih prijatelja i poznanika (konzervativnijih stavova) smatra da je osjećaj pripadnosti isključivo (ili samo) vezan kroz pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), zanemarujući činjenicu da su do druge polovine 19. vijeka na čelu Pravoslavne crkve u Bosni (na Dabrobosanskom tronu) sjedili Grci. Podanici ove crkve službeno su se nazivali Rum-milet, a neslužbeno Vlasi. Prvi Srbin na čelu crkve u Bosni bio je mitropolit Sava Kosanović. Drugi, koje takođe smatram konzervativnim, mišljenja su da se sa stavom prvih pada u zamku. Po njima, moglo bi se na taj način pogrešno protumačiti da su pravoslavni u Bosni postali Srbima od vremena uključivanja pravoslavnih bosanskih mitropolija u jedinstvenu SPC. Oni misle da je Bosna srpska od doseljavanja Slovena na Balkan tražeći za takav stav uporište u Di administrandu Imperiu, izvještaju vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita iz 951. Po ovome je granica Srba prema Hrvatima linija Mons Pini (Borja kod Teslića ili Borova šuma kod Livna)-rijeka Cetina. Oni su takođe mišljenja da osim Srba i Hrvata drugih južnih Slovena i nema, pa ni u Bosni. Kasnije je po ovima Sv. Sava srpsku naciju i religijski opredjelio. Sagovornici modernijih shvatanja uglavnom su slijedbenici teorije akademika Milorada Ekmečića, po kome je, kako on tvrdi vododjelnica nacija u 19. vijeku bila religija. Po ovoj teoriji svi pravoslavni južni Sloveni štokavskog dijalekta su Srbi, pa i oni u Bosni i u Hrvatskoj. Na taj način otpao je veliki broj katolika i muslimana koji su se osjećali Srbima. Sve do početka Drugog svjetskog rata jedan broj intelektualaca -bosanskih i dalmatinskih katolika i štokavaca (I. Božić, I. Andrić, M. Pucić itd.) opredjeljivali su se kao Srbi.

Najmoderniji i prozapadno opredjeljeni sagovornici imaju stav da je Srbe u Bosni opredjelilo savremeno gibanje i vrtlog sveukupnih društvenih promjena tokom posljednjih 100 godina. Na osjećaj pripadnosti srpskoj naciji pravoslavnih u Bosni po ovima najviše je uticao egzodus tokom Drugog rata, a u kasnijem vremenu pripadnost bosanstvu naših predaka postepeno se mijenjala pripadnošću srpstvu i to najviše tokom posljednjeg rata. Jednostavno, kod pravoslavaca u Bosni jedno drugo (bosanstvo i srpstvo i obrnuto), dugo vremena nije isključivalo. Međutim, bila je prava rijetkost da bosanski Srbin i u vrijeme SFRJ navija za sportski klub iz Bosne. Navijalo se uvijek za Partizan ili za Crvenu Zvezdu. Naši stari u Bosni, i u vrijeme socijalizma čitali su Politiku, Večernje novosti i NiN. Studirali su najviše u Beogradu. Većina, ako se nije služila, potpisivala se ćirilicom. Zoran, Goran, Bojan, Saša, Milan, su imena davana djeci, ipak karakteristična za Srbe u ono vrijeme na čitavom prostoru na kojem su obitavali, pa i u Bosni. Moderni Srbi u Bosni imaju velike sličnosti sa modernima u Srbiji. Oni liberalniji manifestuju svoj osjećaj pripadnosti srpskoj naciji tako što i Atelje 212 smatraju tradicijom, kao i seriju Grlom u jagode, grupe Idole i Partibrejkerse, Branka kockicu, listove Danas i Vreme...slušaju i gledaju B92.

Reklo bi se - sve je to OSJEĆAJ PRIPADNOSTI koji se, istina i zapravo, nikome ne može zamijeriti.   

Komentari

Dodaj komentar





Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb