tein

Djeda Mraz, posljednji u životu

tein | 29 Decembar, 2008 00:34

Na proplanku brda L, u podnožju planine P, iznad grada B, februara 1995. zajedno sa četiri ratna druga odpeljao sam iza linije. Bila je velika hladnoća, kao i svih tih mjeseci. Čitav taj mjesec padao je snijeg. Bez dozvole nadredjenih nije se smjelo nigdje kretati. Svaki prestup stari Titovi oficiri strogo su kažnjavali. Mi smo važili za grupu koja nije marila za to. Nama je bilo stalo do života, još uvijek. Linije prema M. uspostavljena zahvaljujući i uspomoć svježih snaga iz BL, kojima sam i ja pripadao morala se čvrsto držati. Tako nam je govoreno. U blizini su bili i H, ali u dosta manjem broju. Odšetali smo nekoliko km iza našeg položaja. Kako smo se udaljavali od rovova i zemunica u kojima smo proveli više od tri mjeseca, kod svih nas osjećala se sve veća sloboda. Tišina i mir vladali su cijelim putem, sve do prve pozadinske zemunice. Nisam imao hrabrosti da u nju provirim prvi, jer je praksa na svim ratištima bila da se osim s sprijeda, sporne tacke miniraju i otpozadi. U zemunicu je prvo ušao Š, a za njim smo ušli svi ostali. S1 je pronašao novine sa datumima zadnja tri mjeseca. Osjetio se miris svježeg duvana i kafe. Zemunica je samo naizgled bila napuštena. D je pronašao jaknu američke vojske sa srpskom oznakom, kakve smo i mi nosili. Pored jakne ležao je dvogled. Američki i nov. Snajper koji je takođe bio u blizini imao je IC zrake. Nakon polusatnog šetkanja zemunicom začula se tiha škripa snijega i lagano otresanja vojničkih čizama. U zemunicu je ušao vojnik sa osmijehom na licu i ispruženih ruku, kao da se predaje. Po štucovanim brkovima moglo se zaključiti da je oficir. Niko nije pomišljao na potezanje obarača ili hvatanje za ručne bombe. Sve je izgledalo kao predaja na obostrano zadovoljstvo. U prvi mah pomislili smo da je riječ o napuštenom rovu vojski M i H, što je vojnik sa brkovima i potvrdio. Pušeći cigare brzo smo se upoznali i sprijateljili. Vojnik sa brkovima bio je tu prema redovnom rasporedu, kao pozadinac. Pričali smo mu o nama više, nego on o sebi. Respektovali smo to što je stariji od nas i najvjerovatnije oficir. Pravdali smo se nepoznatom čovjeku što smo napustili liniju (iz radoznalosti) prvi put poslije tri mjeseca, ističući da nas jedan od drugova čeka u našem rovu. Darovao nas je cigaretama, a na spomen i sjećanje poklonio nam je i dvogled. U šali sam ga prozvao Djeda Mraz. Rastali smo se u predvečerje. Mi smo se vratili u svoju zemunicu, a Djed Mraz otišao je dalje, u obilazak ostalih naših položaja, kako je tvrdio.

Dvogled koji sam dobio na poklon, ponio sam slijedećeg dana u obilazak naših rovova. U jednom momentu osvrnuo sam se na stranu protivnika. Pogledao sam kroz dvogled i na određenoj udaljenosti uhvatio razgovor grupe vojnika M. sa nekim vojnikom, koji im je palio cigarete. Oni su se smijali, a on je nosio uniformu sa oznakom vojske M. Imao je brkove. Bio je to isti onaj vojnik koji mi je dan ranije poklonio cigarete i dvogled. Oficir kome smo se juče toliko radovali bio je Djeda Mraz, posljednji u mom životu...   

 

Komentari

Re: Djeda Mraz, posljednji u životu

donna | 29/12/2008, 05:45

I ma koliko se trudili da sve potisnemo, zaboravimo ti dani, doživljaji, osjećaji ostali su duboko u nama.

Djed Mraz je opet došetao u tvoju blizinu. Samo otvori oči:)
Dobro jutro.

Dodaj komentar





Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb