tein

Late for the Sky slušali smo još u stomaku, sjećaš li se? Trevisu, sjećaš li se kad smo mislili da samo dobri umiru mladi? Sjećaš li se teorije, po kojoj bebe dok su u stomaku mogu da slušaju muziku i da smo mi kao bebe vjerovatno slušali onovremeni hit Late for the Sky Jacksona Browna. Bilo je to u vrijeme našeg začeća 1974/75. godine. Tih godina snimao se Taxista. U jednoj od filmskih scena Trevis sa revolverom u ruci, raskopčane bijele košulje, gledajući TV na kojem dvoje mladih plešu uz pjesmu Late for the Sky krene da promijeni Svijet. Mi smo se zatim rodili i svaki put kad bi pjesmu ponovo slušali, imali smo osjećaj da smo je negdje ranije čuli. Da Travisu, čuli smo je u stomacima naših majki. Sjećaš se?

Bio si najbolji. Pio si i pušio najviše. Pišao i pljuvao najdalje. Živio si najkraće.

Bio si uvijek nasmijan i vedar, blag i miran, ali uvijek spreman za akciju svake vrste i u svako doba. Bio si ludo dobar i neobičan. 

Sjećaš li se Trevisu kad si me učio kako se puši i pije? Sjećaš li se piva kojem je istekao rok trajanja, vina koje miriše na naftu, jeftine rakije i još koje čega? Bježanja od kuće, sjećaš li se?

Sjećaš li se škole i rata i kada nam je jedan drug bio ranjen u guzicu? I tome smo se smijali, jel se sjećaš?

Znaš li Trevisu da se na pijesku i na mjestima na kojima je nekad raslo žbunje, po kojem smo povraćali, podižu nove zgrade? Vjeruj mi da su ljudi odvratni i loši kao nekad, samo da znaš.

Znaš da sam sa svojom Oljom i da imamo Dimitrija? Znaš li da Mosi ima Ivana?

Ti, Trevisu jedan, što si otišao tako rano, evo decenija će...

I znam šta bi sada rekao: ne bi rekao ništa, jer bi se samo smijali.

Znaj, i kad se vidim sa Mosijem da o tebi nikada ne pričamo, zato što STALNO MISLIMO NA TEBE, ti jebeni Trevisu naše mladosti, koji si nas ostavio tako rano...

Mladenu S.