tein

Socijalna antropologija Bosne i Hercegovine 2: Esej o bosanskim Hrvatima

tein | 01 Februar, 2009 01:31

  

Kao i u prošlosti, a tako i danas, Hrvati u Bosni i Hercegovini koncentrisani su u tri zemljopisna dijela ove zemlje. Najviše ih je na jugu, u Hercegovini, kod kojih je nacionalna svijest najjače izražena. Osim u Hercegovini bosanski Hrvati žive u srednjoj Bosni i na sjeveru, u Posavini. Postoji osnovana pretpostavka da su zapadni Hercegovci potomci starih Hrvata, slovenskog plemena, koji su tokom VI vijeka zajedno sa Srbima doselili u Bosnu. U vrijeme Velike seobe Hrvati su u velikom broju naselili krajeve zapadno od rijeka Vrbasa i Cetine, kao i one južno od rijeke Plive. Po K. Porfirogenitu linija Vrbas-Pliva-Cetina, bila je u 10 vijeku prirodna i etnička granica između Srba i Hrvata, o kojoj su kasnije pisali mnogi naučnici, a svoju konačnu ocjenu dali dva istoričara iz 19 vijeka: Stojan Novaković i Franjo Rački. Imajući u vidu činjenicu da je hrvatska država bila jača na jugu, u dalmatinskom dijelu, posve je normalno da se hrvatski nacionalni element iz tog prvca širio prema istoku. Negdje sve do osmanskih osvajanja koja je uzrokovala srpske seobe na zapad, Cetina je dugo vremena ostala hrvatsko-srpska međa. Vjerovatno je da je tada veliki broj starih Hrvata, pa i onih u Hercegovini, ostao u tzv. oazama, otsječen od ostalih nepokorenih Hrvata. Snaga južnog hrvatstva u, kako ju je stara i neozbiljna istoriografija nespretno i kabasto nazvala preostacima preostataka nekadašnje srednjovjekovne Hrvatske, počivala je na narodnoj epici i crkvi (naravno katoličkoj). Posve slično Srbima. Od toga vremena katolička crkva se u neku ruku nacionalizuje i postaje Crkvom u Hrvata, kako ju neki autori nazivaju i danas. Dakako da je tokom osmanske vladavine nacionalna svijest Hrvata u Hercegovini blijedila, gotovo sve do vremena druge polovine 19. vijeka tj. do ustanka 1875-78. godine. Nakon okupacije BiH od strane Austrougarske 1878. godine, Hercegovina zapadno od rijeke Neretve postala je integralni dio (fizičko) ostalih hrvatskih pokrajina (Hrvatska, Dalmacija i Slavonija).

Srednjobosansko hrvatstvo nije starije od 150 godina. Srednja Bosna je oblast u srednjem vijeku pretežno bila naseljena katolicima (i bogumilima). Katolička crkva bila je državna bosanska religija, a bosanski kraljevi njeni zaštitnici. Srednjom Bosnom smatra se oblast centralnog dijela Bosne omeđen: Usorom na sjeveru, na jugu Hercegovinom, na istoku Sarajevom i na zapadu planinom Vlašić. Sve do propasti 1463. godine na tom prostoru nekada je egzistiralo Bosansko kraljevstvo. Srednjobosanski katolici (nekada i danas) antropološki posmatrano, s pravom se mogu smatrati starim i pravim Bosancima. Najprije je da je riječ o potomcima starih Slovena (Bijelih Srba i Hrvata), koji su u vrijeme širenja hrišćanstva primili ovu religiju sa Zapada, da bi se nakon cijepanja hrišćanstva 1054. godine konačno formirali kao katolici. Istina, dugo vremena veći dio njih ostao je nekršten (pagani), da bi nešto kasnije i oni prešli na zapadno hrišćanstvo. Zapadna crkva je ratujući protiv bogumila ulazila u srednju Bosnu sa juga još u 13. vijeku, preko franjevačkog reda. Za franjevce je Bosna bila poseban izazov: borba protiv patarena, kojih je u Bosni tokom srednjeg vijeka bio priličan broj, kao i protiv pravoslavnih otpadnika ili šizmatika (kako su ih zvali), raspostranjenih najviše u istočnom dijelu Bosne. Trebalo je jedne istrijebiti, a drugima zapriječiti širenje na Zapad. Katolička crkva bila je najjača bosanska srednjovjekovna institucija, a njeni podanici smatrali su sebe Bosancima i kršćanima. Bosanstvo je kod katolika srednje Bosne dugo vremena bilo izraženo više nego kod pravoslavnih i muslimana. Katolička crkva dosta je uložila u srednju Bosnu. Preko svojih podanika, u prvom redu Dubrovačke republike, podizala je samostane veleljepne arhitekture. Katedrale gotičkog stila naslijeđe je službenika države Sv. Vlaha, koji su sa srednjom Bosnom trgovali tokom čitavog srednjeg vijeka. Više od svega Dubrovčani su bili zainteresovani za rudarstvo, zbog čega su na tom prostoru obrazovali trgovačke i rudarske kolonije. Svoju koloniju imali su Dubrovčani i u Srebrenici, koja je jedno izvjesno vrijeme imala katoličku većinu. Zvali su je Bosna Srebrena (Bosnae Argentinae). Srednja Bosna kao baštinica teritorije srednjovjekovne bosanske države oivičena je materijalnim preostacima (crkve i stari gradovi). Na temeljima jednog broja njih podignuti su drugi vjerski objekti (džamije i pravoslavne crkve). Kada su osvojili Srebrenicu, Turci su do temelja porušili staru katoličku katedralu. Ekskluzivno baštinstvo bosanske državnosti kod bosanskih katolika, ogleda se danas u tradiciji tetoviranja njihovih žena. Kada je napustila Bosnu, posljednja bosanska kraljica Katarina otišla je u Italiju istetovirana. Da bi sačuvali tradiciju na nju, bosanske katolitkinje se na isti način i danas tetoviraju-u glavnom po rukama. Veliki broj katolika srednje Bosne (okolina Sarajeva) raselio se u 17. vijeku, naročito kada je Eugen Savojski izvršio prodor do Sarajeva, u pokušaju da ga osvoji i kada je u povratku sa sobom u Slavoniju preselio brojne katolike. Računa se da je tada srednja Bosna praktično opustjela. Katolici su jedanko kao i pravoslavci, kojih je uvijek bilo dvostruko više, trpili Tursku tiraniju. U strahu da ih Osmanlije ne otkriju, svoje fratre i sveštenike koji su agitovali protiv Turaka nazivali su među sobom ujaci. Bosanski katolici imali su i svoje junake i hajduke opjevane u narodnim pjesmama (Kiko i Zelić). U ustancima koje su tokom čitavog 19 vijeka protiv Turaka vodili Srbi, katolici u Bosni su podijeljeni. Oni bliži katoličkoj crkvi i Vatikanu (Ivo Bojađija, Pajo Dodić) bili su više pasivni ili na strani Turaka u gušenju ustaničkih pokreta. Drugi pak, sa jačim narodnim osjećanjem (don Ivan Musić, fra Bono Drežnjak) bili su uz Srbe i protiv Turaka. Sve do ustanka Srba 1875-78. godine i dolaska Austrije hrvatsko ime nepoznato je među njima, a o tome su svoja pisana svjedočanstva ostavila najpismeniji među njima: fra Anto Knežević bio je Bosanac, fra Ivan Frano Jukić je bio Ilir, fra Grgo Martić i fra Martin Nedić jedno vrijeme izjašnjavali su se kao Srbi. Neki od njih, kao fra Tomo Kovačević prešao je na pravoslavlje i bio službenik srbijanske Vlade u Beogradu.

Hrvati u ostalim dijelovima Bosne drugačijeg su porijekla. Do 17. vijeka u  Posavini je bilo najviše katoličkih pridošlica iz srednje Bosne, da bi Posavina zadobila karakter katoličke regije početkom 17. vijeka, nakon austro-turskih ratova tj. nakon Požarevačkog i  Beogradskog mira, kada je Austrija zadobila uži pojas bosanskog posavlja. Centar vjere za posavske katolike bio je u ranijim srednjovjekovnim vremenima  mađarska Kaloča, da bi se kasnije preselio u Đakovo. Zbog blizine Hrvatske njihovo je hrvatstvo bilo jače izraženo, kao i osjećaj pripadnosti katoličkoj crkvi. Dugo vremena odomaćen naziv za katolike sa sjevera bio je Šokac. Dvije su antropološke teorije koje tumače porijeklo ovog naziva. Prema starijoj verziji naziv Šokac potiče od staromađarske riječi šok što znači još. Naime, kada je Bosna pala pod Turke veliki se broj katolika iseljavao na sjever. Tada su ih prihvatali Mađari i pri svakom prelasku rijeke Save govoreno im je šok, šok odnosno još, još...Prema drugoj teoriji naziv su im dali domaći pravoslavci po šaci ruke (šaka-šakci-šokci), desnici kojom se krste, za razliku od ovih koji se krste sa tri prsta. Dok ih neki BiH historičari (Bošnjaci) smatraju i dalje Bosancima rimokatoličke vjere, koji su se u doba Romantizma pohrvatili, većina srpskih istoričara smatra ih (po jeziku i štokavskom narječju kojim govore) čistokrvnim Srbima-katolicima.

Kada Austrija 1878. godine ovlada Bosnom i Hercegovinom katoličko stanovništvo se uvećava. Nova vlada uvezla je u Bosnu činovništvo iz austrijskih zemalja, uglavnom katolike, koji se vremenom kroatizuju jačajući na taj način hrvatski nacionalni element. Od tog vremena vjera je definitivno postala vododjelnica bosanskih naroda. Tokom vremena, činovnici i vojnici hrvatskog, slovenačkog, njemačkog, poljskog, češkog i italijanskog porijekla, miješanjem sa domaćim katolicima postaju čistokrvni Hrvati. Hrvata je prema prvim popisima, koje je uradila Austrija (Turci su popisivali samo muškarce i vojnike) bilo između 18 i 22%. Najviše ih se tako izjasnilo u posljednjim godinama austrijske uprave, da bi u kasnijem vremenu njihov broj počeo da se postpeno smanjuje. Između Dva rata (1918-1941) okupljali su se oko politike-dezintegrativne i antidinastičke Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja je zagovarala hrvatsku republiku uvećanu za dijelove BiH (sa većinskim hrvatskim življem). Stjepan Radić, obilazeći katolička sela u Bosni, širio je svojom propagandom hrvatstvo i u tome uspio. Na prvim  popisima Kraljevine SHS, nekada katolici u Bosni izjasnili su se kao Hrvati. Tokom Drugog svjetskog rata veći dio bosanskih Hrvata bio je lojalan NDH vlastima (domobrani i ustaše), dok se jedan manji dio uključio u NOB. Zbog pristajanje uz ustašku politiku, veliki dio njih (posebno Crkva) anatemisan je i kažnjavan nakon rata. Prije zadnjeg rata bilo ih je 18% od ukupnog broja stanovništva BiH. Na prvim višestranačkim izborima okupili su se uglavnom oko HDZ BiH (Hrvatska demokratska zajednica), stranke prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana. Veliki broj bosanskih Hrvata položilo je živote za nezavisnost Hrvatske u ratu 1991-1995. godine. Tokom posljednjeg rata organizovali su Hrvatsko vijeće obrane (HVO), vojnu formaciju koja je kontrolisala hrvatsku teritoriju u BiH (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna). Dosta ih je nastradalo ratujući protiv bosanskih Srba 1992. godine, a još više 1993. godine u ratu protiv Bošnjaka. Prema slobodnoj procjeni računa se da se tokom rata njhov broj prepolovio (izginulo, izbjeglo i odselilo u Hrvatsku). Danas ih u BiH živi između 9 i 11% od ukupnog stanovništva.          

Komentari

My answer

receitas | 16/05/2011, 20:29

Thanks for sharing the such information with us.Thanks for the nice blog.

Dodaj komentar





Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb