tein

Od hajduka do reditelja (kratka istorija četiri generacije)

tein | 09 Januar, 2009 01:38

 

Grlom u jagode (1975.) i Nešto između (1982.) su serija i film meni veoma dragi iz dva razloga: prvi je što ih je režirao Srdjan Karanović, a drugi što je muziku za njih napisao Zoran Simjanović. Sklad lijepih Srdjanovih priča i Zoranove muzike, koja svojim sentimentom uvijek podsjeća na ljepšu stranu vlastite prošlosti, u ova dva filma ili bolje rečeno serije pokazale su se prosto neodoljivim, u svako doba: za gledanje, kao i za slušanje. Uvijek i u svako vrijeme.

Grlom u jagode, seriju snimanu u godini moga rodjenja imao sam priliku da gledam u reprizama. Sa (ne)voljama Baneta Bumbara mogao se poistovjetiti gotovo svaki dječak, od bebinstva preko djetinjstva do rane mladosti. Istina, nije svako imao problema sa gojaznošću kao Bane, ali Bane je bježao od kuće, odrastao je na asfaltu, davao i dobijao batine, imao dobro društvo (Uške, Miki, Čombe, Goca, surovi Tale) koje se na kraju raspe, kao i svako drugo. Nešto između prvi put sam gledao, takođe kao dječak. Ovaj vrlo neobičan film prikazivao se u serijama cijele 1983. godine, svake nedjelje. Gledajući seriju prvi put u životu vidio sam ljubav između dvoje, muškarca i žene, pa se malo iskomplikovalo, pa ih se voljelo troje - dva muškarca (Miki Manojlović i Dragan Nikolić) voljela su jednu istu ženu (Caris Corfman)...što je, naravno, bilo zbunjujuće za nekoga ko ima 7-8 godina. Srdjan je starijoj generaciji poznatiji po kultnom filmu Petrijin vijenac (1980). Moja mama voljela je taj film. Srdjan je sin Milenka Karanovića, beogradskog gimnazijskog profesora, karikaturiste lista Jež, filmskog arhiviste, osnivača i prvog direktora Jugoslovenske kinoteke u Beogradu. Nadasve pismen, a imao je biti podražavan i podržavan od koga. Rođen je 1911. godine u Bihaću, a odrastao u Sarajevu. Otac mu je bio Milan Karanović, najveći bosanski etnograf i kustos. Milan je rođen 1882. u Velikoj Rujiškoj kod Bos. Novog. U Sarajevu je završio gimnaziju i Pravoslavnu Bogosloviju na Reljevu, kraj Sarajeva. Kao pristalica Petra Kočića tokom Prvog svjetskog rata tamničio je u austrijskom banjalučkom zatvoru. Nakon rata prestao je sa svešteničkim pozivom i nastavio kao sakupljač etnografske kulturne baštine svoga kraja i okoline. Bio je blizak saradnik Jovana Cvijića i pisac stotinjak naučnih radova, većinom iz etnografije. Izmedju Dva rata i nakon rata (do smrti 1955.) radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Veza između Milana i Srdjana ogleda se prije svega u nadimku Điđo, koji je deda nadjenuo svome unuku. Naime, kada ga je prvi put ugledao, Milan je za Srdjana rekao da je pravi Džidžo – dragulj. I jedan i drugi bili su anketari života običnih ljudi i njihovih sudbina. Stariji je radio na terenu sa seljacima nalivom i perom, a mlađi sa urbanusima beogradicusima filmskom kamerom. Nakon Milanove smrti, svu prepisku sa J. Cvijićem, ličnu arhivu i predmete čuvao je sin Milenko u Beogradu, sve do svoje smrti 1992. godine. Milan Karanović bio je sin buntovnog popa Đurađa Karanovića zvanog pop Đoko Karan. Pop Đoko, kao hajduk vojevao je protiv Turaka u zapadnoj Bosni polovinom 19 vijeka. Po propasti jedne bune (Doljanska, 1858.), prebjegao je u Srbiju. Kad otpočne nova akcija ustanika 1875. godine vraća se u Bosnu i ratuje protiv Turaka, rame uz rame sa Petrom Mrkonjićem i Golubom Babićem. Bio je jedan od boljih boraca ustanka, zbog čega je od strane srbijanskog kneza Milana IV Obrenovića odlikovan Takovskim krstom i Srebrenom kolajnom za hrabrost. Ovo je mala priča o velikim ljudima. Četiri generacije, od hajduka do režisera. Buntovni pop najvjerovatnije je sinu Milanu ostavio svoje lične predmete. Milan je sve prikupljano ostavio sinu Milenku, a ovaj svome sinu Srdjanu. Posljednji je sve predmete zavještao Zemaljskom muzeju u Sarajevu, instituciji u kojoj je djed Milan radio i stvarao 40-tak godina. Predmete izdvojene u posebnu sobu imao sam priliku da vidim u maju ove godine, tokom radne posjete ovom muzeju. Oni su priča o četiri generacije: o buntovnom popu-hajduku, čiji su predmeti izloženi u posebnoj sobi; sinu Milanu, koji je u Muzeju proveo radni vijek; njegovom sinu Milenku, koji je cjelokupnu očevu zaostavštinu (djedovinu) brižno čuvao i, na kraju (ili početku) Srdjanu, koji ju naslijeđenu od svoga oca zavještao Muzeju, gdje im je i mjesto.   
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb