tein

Mizantropija

tein | 29 Januar, 2009 23:38

Da ljudi mrze ljude i bez razloga, to je najsnažniji utisak koji me je od uvijek pratio. Na žalost. Ljubomora, zavist i pakost ćerke su opake i neizlječive bolesti zvane ljudska mržnja, a njeni uzročnici i potencijalni prenosioci virusi zvani mikro-mizantropi. Društvena virusologija, koja se cijelog našeg postojanja bavi identifikacijom tj. pronalaženjem uzroka postanka, razvoja i na kraju mutacije (u sve većem poletu) ove pošasti, nemoćna je i nauka je na izdisaju. Izgleda da lijek ne postoji i da ga je nemoguće pronaći. Najvjerovatnije je da ovi virusi (mikro-mizantropi) od sličnih i postaju (nepoznato mjesto i vrijeme postanka), zbog čega im je još od prvih dana života strukturna baza snažna, a njihov životni put praktično predodređen. Kasnije, kada se razmnože gnijezde se u ljudima, onim izabranim i takođe predodređenim da ih nose, pa i prenose. U takvim ljudima oni nalaze smisao svog daljeg postojanja, zbog čega su naprosto vječni i neuništivi. I jedni i drugi. Izdržavaoci i potencijalni prenosioci zvani Mizantropi-ljudi, uvijek su tu, pored nas. Izgleda da su raspoređeni  tačno gdje i koliko treba. Pod uticajem snažne infekcije izazvane mikro-mizantropima virusima, Mizantropi-ljudi na nas djeluju na različite načine. Uglavnom je dovoljno da nas okružuju, da su tu i da nam svojim prisustvom ne daju mira. Energija koju na nas prenose, u fizici je poznata kao negativna, a svima je poznato da se samo neiskorištena energija u većini slučajeva pretvara u negativnu. Mizantropi-ljudi od prezauzetosti drugima i nemaju vremena za sebe, kao ni za svoje. To su oni što vole da ne vole, da laju i lažu na druge, da zavađaju dobre. To su oni što im se oči nikada ne smiju... Kada se mizantropi-virusi multiplikuju, dejstvo na Mizantrope-ljude takvo je da ovi mogu i da vas otruju-ljudskom mržnjom, najneizlječivijom bolešću savremenog čovječanstva.   

Generalna | Permalink | Komentari (2) | Trekbekovi (0)

Od hajduka do reditelja (kratka istorija četiri generacije)

tein | 09 Januar, 2009 01:38

 

Grlom u jagode (1975.) i Nešto između (1982.) su serija i film meni veoma dragi iz dva razloga: prvi je što ih je režirao Srdjan Karanović, a drugi što je muziku za njih napisao Zoran Simjanović. Sklad lijepih Srdjanovih priča i Zoranove muzike, koja svojim sentimentom uvijek podsjeća na ljepšu stranu vlastite prošlosti, u ova dva filma ili bolje rečeno serije pokazale su se prosto neodoljivim, u svako doba: za gledanje, kao i za slušanje. Uvijek i u svako vrijeme.

Grlom u jagode, seriju snimanu u godini moga rodjenja imao sam priliku da gledam u reprizama. Sa (ne)voljama Baneta Bumbara mogao se poistovjetiti gotovo svaki dječak, od bebinstva preko djetinjstva do rane mladosti. Istina, nije svako imao problema sa gojaznošću kao Bane, ali Bane je bježao od kuće, odrastao je na asfaltu, davao i dobijao batine, imao dobro društvo (Uške, Miki, Čombe, Goca, surovi Tale) koje se na kraju raspe, kao i svako drugo. Nešto između prvi put sam gledao, takođe kao dječak. Ovaj vrlo neobičan film prikazivao se u serijama cijele 1983. godine, svake nedjelje. Gledajući seriju prvi put u životu vidio sam ljubav između dvoje, muškarca i žene, pa se malo iskomplikovalo, pa ih se voljelo troje - dva muškarca (Miki Manojlović i Dragan Nikolić) voljela su jednu istu ženu (Caris Corfman)...što je, naravno, bilo zbunjujuće za nekoga ko ima 7-8 godina. Srdjan je starijoj generaciji poznatiji po kultnom filmu Petrijin vijenac (1980). Moja mama voljela je taj film. Srdjan je sin Milenka Karanovića, beogradskog gimnazijskog profesora, karikaturiste lista Jež, filmskog arhiviste, osnivača i prvog direktora Jugoslovenske kinoteke u Beogradu. Nadasve pismen, a imao je biti podražavan i podržavan od koga. Rođen je 1911. godine u Bihaću, a odrastao u Sarajevu. Otac mu je bio Milan Karanović, najveći bosanski etnograf i kustos. Milan je rođen 1882. u Velikoj Rujiškoj kod Bos. Novog. U Sarajevu je završio gimnaziju i Pravoslavnu Bogosloviju na Reljevu, kraj Sarajeva. Kao pristalica Petra Kočića tokom Prvog svjetskog rata tamničio je u austrijskom banjalučkom zatvoru. Nakon rata prestao je sa svešteničkim pozivom i nastavio kao sakupljač etnografske kulturne baštine svoga kraja i okoline. Bio je blizak saradnik Jovana Cvijića i pisac stotinjak naučnih radova, većinom iz etnografije. Izmedju Dva rata i nakon rata (do smrti 1955.) radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Veza između Milana i Srdjana ogleda se prije svega u nadimku Điđo, koji je deda nadjenuo svome unuku. Naime, kada ga je prvi put ugledao, Milan je za Srdjana rekao da je pravi Džidžo – dragulj. I jedan i drugi bili su anketari života običnih ljudi i njihovih sudbina. Stariji je radio na terenu sa seljacima nalivom i perom, a mlađi sa urbanusima beogradicusima filmskom kamerom. Nakon Milanove smrti, svu prepisku sa J. Cvijićem, ličnu arhivu i predmete čuvao je sin Milenko u Beogradu, sve do svoje smrti 1992. godine. Milan Karanović bio je sin buntovnog popa Đurađa Karanovića zvanog pop Đoko Karan. Pop Đoko, kao hajduk vojevao je protiv Turaka u zapadnoj Bosni polovinom 19 vijeka. Po propasti jedne bune (Doljanska, 1858.), prebjegao je u Srbiju. Kad otpočne nova akcija ustanika 1875. godine vraća se u Bosnu i ratuje protiv Turaka, rame uz rame sa Petrom Mrkonjićem i Golubom Babićem. Bio je jedan od boljih boraca ustanka, zbog čega je od strane srbijanskog kneza Milana IV Obrenovića odlikovan Takovskim krstom i Srebrenom kolajnom za hrabrost. Ovo je mala priča o velikim ljudima. Četiri generacije, od hajduka do režisera. Buntovni pop najvjerovatnije je sinu Milanu ostavio svoje lične predmete. Milan je sve prikupljano ostavio sinu Milenku, a ovaj svome sinu Srdjanu. Posljednji je sve predmete zavještao Zemaljskom muzeju u Sarajevu, instituciji u kojoj je djed Milan radio i stvarao 40-tak godina. Predmete izdvojene u posebnu sobu imao sam priliku da vidim u maju ove godine, tokom radne posjete ovom muzeju. Oni su priča o četiri generacije: o buntovnom popu-hajduku, čiji su predmeti izloženi u posebnoj sobi; sinu Milanu, koji je u Muzeju proveo radni vijek; njegovom sinu Milenku, koji je cjelokupnu očevu zaostavštinu (djedovinu) brižno čuvao i, na kraju (ili početku) Srdjanu, koji ju naslijeđenu od svoga oca zavještao Muzeju, gdje im je i mjesto.   

Generalna | Permalink | Komentari (2) | Trekbekovi (0)

New Order

tein | 05 Januar, 2009 00:32

Nakon samoubistva Iana Curtisa 1979. preostala tri člana punk grupe Joy Division: Peter Hook, Stephen Morris i Bernard Sumner obrazovali su New Order čime je započela era elektronske muzike. Albumom Blue Monday iz 1983. grupa je raščistila sa rok prošlošću i do danas preživjela zahvaljujući, prije svega snažnoj intuitivnosti B. Sumnera, prvog među jednakima. Umirući rockenrol New Order pokušavao je spasiti uvođenjem elektronskih pomagala, prvo sintisajzera, a kasnije kompjutera. Uz ovo, New Order ostao je prepoznatljiv po dubokom basu koji snažo daje ritam i nekad samostalno preuzima akciju. Tako je nastala njuorderovska muzika koju sam uvijek smatrao nečim nadasve posebnim.  

Fenomenalnost ove grupe ogleda se u prilagodljivosti starih garažnih punkera iz Manchestera modernim tokovima. Oni su alternativa i avangarda dugo vremena bili u isto vrijeme. Za 30-tak godina objavili su 10-tak albuma. Muzički kritičari svrstavaju ih u nekoliko žanrova: alt-rock, techno, electronic-rock, acid, house, disco-dance, pop, hip-hop, industrial, što oni zaista i jesu. Alternativni su (Let′ s Go, Run, Temptation, 60 MpH), jer su mančesterski surovi. Electronic (MTO, Spooky, Regret, Evil Dust) band su od početka, a techno (World, World in Motion) od kraja 80-tih, s tim da su im melodične pop (1963, Your Silent Face, Turn, Waiting for the Sirens′ Call) pjesme uvijek bile jača strana, kao i neka vrsta disco muzike sa prizvukom dancea (Bizzare Love Triangle). Pjesmi Don′t Do It industrial kao muzički pravac može da zahvali što danas postoji. 

New Order imao je snage da nakon Curtisovog odlaska nastavi sa sviranjem i takvih grupa je vrlo malo. Osim što je uticao na druge muzičare, New Order je uticao i na društvo. Na modu, prije svega. Izgledati obično, bio je stil koji su nametali. 

 

New Order svira pametnu muziku svih 30 godina. Trebalo je preživjeti i nadživjeti razne heavy metalce, hard rockere, sentiševce, kvazi elektroničare, rapere...New Order je avangardan, jer je ispred svoga vremena. Mnoge stvari započeo je i kasnije prepustio drugima da se njima zabavljaju. New Order izgleda samozadovoljno. Hladni Englezi, na prvi pogled, ali sentimentalni. New Order se ne gura u prve redove. Nema potrebe. Uvijek je prvi. On je disciplinovan i za to je dugovječan. Nastupi su mu blagi i sigurni, a to može samo neko sa jakim argumentima. New Orderov najjači argument je njegova muzika.     

         

Generalna | Permalink | Dodaj komentar | Trekbekovi (0)

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb